beats by dre cheap

Neuspjeli bijeg od same sebe

Sve je počelo mnogo ranije nego što smo oboje shvatili da je počelo. Mjesecima prije smo oboje u dubini sebe znali i skrivali da nismo samo obični poznanici. U dubini, bili smo dosta više, dosta bliže. I svaki put kad sam bila nadomak priznanja samoj sebi, samo bih se povukla i udaljila od njega iz straha da ne zakomplikujem svoj ionako komplikovan život i izgubim sve u zamjenu za jedno veliko ništa.
Ne, nisam ga toliko poznavala, nisam znala šta se krije ispod štita, i svaki put kad bih osjetila da jedno od nas prelazi granicu prijateljstva pobjegla bih i ostala skrivena dok se opet dovoljno ne udaljimo. Dovoljno daleko da bi se kukavica u meni osjećala sigurno u svom ustaljenom ritmu, dok ja trpim intervale monotonije i negativne energije.
Sve dok nije postalo nepodnošljivo.
Sve dok nisam pljunula kukavicu u sebi i kročila u nepoznato.
Tada sam prestala kontrolisati samu sebe i prepustila se trenutku. Molila sam ga u sebi da me poljubi dok sam fizički bila sasvim opuštena, osim što mi se oteo najslađi osmijeh koji znam izvesti u bitnim trenucima. I kao da me čuo, dotakao je moje usne svojima, tako nježno kao da je mislio da će me taj dodir zaboljeti. Nastavio me ljubiti. Bila sam negdje daleko, van granica vlastitoga uma, odletjela sam negdje, u visine. Cijeli svijet mi je bio pod krilima, svi ljudi kojih sam se plašila pod nogama.
Niko i ništa više nije bilo važno, samo nas dvoje, spojeni usnama dovoljno dugo da zabride.
Otvarajući oči i puštajući svjetlosti da me uvjeri da to nije bio samo san, kao da sam opet sletjela na ono mjesto gdje smo se nalazili.
Izgledao je kao da se topi.
Bio je to i ostao najčarobniji prizor koji sam ikada ugledala, smiješak na njegovom licu, i iskra u crnom oku što viri kroz guste trepavice.
U tom trenutku sam vidjela cijeli svoj svijet.
U tom trenutku cijeli univerzum je bio preda mnom, bljeskao je iz tih očiju. Obuzeo me toliko jak osjećaj da nisam mogla skrenuti pogled, a ni skinuti osmijeh sa usana.
I sve ostalo je izgubilo svoju bitnost. Jedino što je bilo i ostalo bitno je sačuvati tu iskru u njegovom oku, i gledati je što češće.
Zvuči kao ljubav, ljubav čiju snagu nikad prije nisam osjetila. A sad je želim što više, bez onih starih strahova koji me godinama koče.
Na početku se jesam bojala, jer je sve ovo za mene nešto sasvim novo. Djelovalo je presavršeno da bi se desilo baš meni, meni koja sam se uvijek osjećala kao ružno pače, kojem se uvijek nudila samo prosječnost, a pored njega se osjećam kao labud, i ne dam ovom osjećaju da ode.
Ne dam ovom muškarcu ni da pomisli da treba otići.
Mi smo sada jedan nerazdvojan tim, spremni da koračamo zajedno i pregazimo svaku prepreku koja nam se nađe na putu.
Volim ga.
I želim da to zna.

Moje skrovište
http://melancholy.blogger.ba
01/08/2015 01:03