Moje skrovište

Yo. U ovom blogu pišem o svom životu, svojim stavovima,a ponekad objavim i pokoji odlomak iz knjiga koje pišem i pokušat ću svojom spikom osvojiti vaša srca.

05.05.2015.

Pripravnik = Stoka

Prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg posta na ovom blogu. Nekad sam znala pisati po dva, tri na dan, a sada, po dva, tri godišnje. Nije me prošla potreba za pisanjem, samo je pokušavam otisnuti u najdublji kut sebe iz sebi nejasnih razloga. Razmišljam o tome danima. Pitam se šta mi se desilo. Desili su se ljudi, ljudi koji me vuku za sobom u dubine svojih bljutavih voda prosječnosti. Ne, ne želim biti prosječna, ali prvi put u životu me ljudi prihvataju kao "normalnu" i osjećam se mirnije. Nosim krinku osam do dvanaest sati dnevno i glumim sasvim prosječnu curu. Ponekad prokomentarišem Severinu ili slične pevaljke, čak se i našminkam, jer to valjda rade prosječne cure.
U poslu koji radim (na sreću samo privremeno) je bolje biti prosječan. Bolje je biti jedna od "djevojaka današnjice", jer većina medicinskih sestara govori njihovim primitivnim jezikom, pa se dobro slažu.
Pod pojmom "djevojka današnjice" mislim na profil djevojke koja sluša muziku tipa "Mama, mama, spavam sama", uvijek je utegnuta neovisno o tome da li ima tijelo koje se da utegnuti u usku odjeću, sa dosta pudera, po mogućnosti nacrtanih obrva (jer prirodne nisu dovoljne), ne razumije kako neko može čitati knjige (osim Pedeset nijansi sive naravno), internet joj služi samo za facebook i objavljivanje selfija, i po mogućnosti hrane koju jede (obavezno nutella, milka čokolade i tako te gotivne poslastice), izlazi u disko, ili na tezge Milice Pavlović i sličnih pevaljki čiji tekstovi isušuju mozak. I, što je najvažnije, dok priča, ona medi.
Ali, s obzirom na to da ja nisam toliko raspoložena za nošenje tako debele maske prosječnosti, pod kojom bih se vjerovatno ugušila kao riba na suhom, većinu vremena šutim na poslu i smješkam se kad mi šta kažu. A oni vjerovatno pomisle (što mi je jedan pacijent rekao):"Kako je samo tiha i povučena ova cura."
Nudim im stolicu da spuste svoje gospodske stražnjice, nudim se u svakoj prilici da radim njihov posao, odem gospama do kioska (jer očito nisu sposobne same sebi kupiti jelo, ali im je vječita isprika da ne smiju izlaziti u medicinskoj opremi, a kako onda ja smijem nije mi jasno) ponekad čak i operem suđe od kafe , jer, lakše je ako vide kako si samo poslušan Volonter (nikad me niko nije nazvao pripravnicom ili medicinskom sestrom jer gledaju da umanje moju vrijednost što je više moguće), nego da si gospođica ili arogantna persona puna sebe. Jer ako si arogantna (u prijevodu ako imaš svoj stav), prijavit će te kome stignu, čak će reći i da ništa ne radiš, da kasniš na posao i slično (iz iskustva vam govorim), a da za to i ne znaš dok te neko od nadređenih ne upozori.
Naravno, kako to i ide u svijetu primitivnih ljudi, niko mi nije rekao ništa lično. Nasmiješe se ljubazno, pošalju me da zaradim dio njihove plate, i sve je super. Dok nisam čula viku u susjednoj sobi, tačnije dio trač partije o meni, nisam znala koliko nisko mogu pasti te žene.
I kako onda da ne ubiju svaki molekul života u meni, osobe toliko prazne, a pune sebe?! Kako da ne ubiju inspiraciju u meni kada pričaju o svojim praznim životima i drugim ljudima koji, za razliku od njih, imaju živote?!
Bile su mi počele ispirati mozak svojim primitivizmom. I moram priznati, nikad nisam bila sretnija što sam došla kući. Vratila sam se iz najgore sfere svog života u ovaj rahatluk gdje imam svoj dobro uhodani ritam života.
Možda mi je baš ovo trebalo da me probudi. Iako je pet mjeseci pritiska, negativne energije, galame, krvi i suza previše, shvatila sam šta ne želim biti u životu. Ne želim biti medicinska sestra (ne, ne bojim se krvi i nisam gadljiva dok god imam rukavice). Ne želim biti ono u čemu sam, bez lažne skromnosti, odlična. Osjećaj jeste dobar; pomagati ljudima, proći hodnikom u bijelom mantilu dok me svi gledaju kao anđela na zemlji, ali nije vrijedno unutarnje mene. Poželjela sam spavati mirno, kao prije pola godine, onim zdravim snom. Da spavam i nemam noćne more, da ne sanjam krv, zavoje, igle, da se ne budim po pet, šest puta tokom noći tražeći cigaretu da se smirim. Da ne spavam sat vremena dnevno jer me taj isprekidani večernji san ne odmori. Previše je za jednu djevojku da dvadeset sati dnevno gleda krv i ljude koje uzima bolest.
Za to masku nemam.
I prije nego što neko od vas poželi biti medicinar, neka dobro razmisli. Nije to samo šetanje kroz bolnicu u bijelom mantilu i klompama kao što vas uče u vanrednim školama, puno je više od toga. Puno je ozbiljnije od toga. Šteta što većinu zaposlenih medicinskih sestara niko nije naučio šta je kolegijalnost. Doduše nije ih imao ko naučiti tome, jer je veliki broj njih dobilo posao nekad u ratu, pa su naknadno dobile papir koji kaže da imaju završenu medicinsku školu, od koje nisu ni vidjele ništa više osim baš tog papira.
Što je najgore, većina tih žena ima svoju djecu, a tuđu tretiraju kao stoku.
Dakle, ako još uvijek neko od vas želi biti medicinar (pripravnik), evo par savjeta:
- Persen su odlične tablete za smirenje,
- ne svađaj se jer si niko i ništa,
- radi jer će ti to trebati,
- pazi kome ćeš pokazati da znaš raditi jer će te neki izgaziti kad vide da može neko umjesto njih,
- nemoj biti medicinski tehničar, u Njemačkoj primaju i stolare, samo ako znaš jezik.

P.S. Apelujem na profesore bosanskog jezika, neka nauče Tuzlake slova Ć i Đ, očito su im promakla tokom dvanaestogodišnjeg (ili dužeg) školovanja.
hvala vam na izdvojenom vremenu za moje frustracije,
do sljedećeg posta

16.08.2014.

Gdje je nestala ona djevojčica?

Sjećam se svoje prve posjete bloggeru. Imala sam crnu tastaturu, antenu za internet zalijepljenu na prozoru koji je gledao prema zgradi u centru grada, i svi su se pitali šta je to na prozoru. Drugačije nije bilo konekcije. Stolica za računar je bila zelena.
Sjećam se te djevojčice od trinaest godina koja je uvijek imala potrebu da bude drugačija od svojih vršnjaka. Voljela je pisati pjesme, čitati novine "Bravo girl" i igrati se badmintona. Imala je hrčke, mislila je da će ih imati zauvijek. Ali...
Djevojčica je s godinama nestala. Crnu tastaturu je zamijenio laptop, antena već odavno nije na prozoru, zamijenio je modem, stolica se rasklimala. Odselili smo iz te kuće prije četiri godine.
Ukratko, sve se promijenilo.
I dalje sjedim i pišem postove na bloggeru, doduše dosta rjeđe. Sjećam se i da je tad radio brojač posjeta na bloggeru, i ljudi su se družili ovdje, ostavljali su jedni drugima komentare, čitali jedni druge, savjetovali jedni druge. A sad, pa, sad nemam ni jednog virtualnog prijatelja.
Ovaj blog je sa mnom prošao kroz dio osnovne škole, kroz srednju školu, i sad je sa mnom zajedno u ničemu. Ljudi su me mrzili zbog njega, znala sam svakoga opljuvati i omotati sarkazmom.
Djevojčicu je godinama tiskala ova buntovnica i tjerala je da se makne od tastature i njoj prepusti pisanje bloga, i sve ostalo. I uspjela je, uspjela sam. Još uvijek sjedim tu i pišem post, kao da se ništa nije promijenilo, a zapravo, sve se promijenilo.
Ne pišem više pjesme, sada pišem romane. Ne čitam više novine "Bravo girl", nego "Ljepotu i zdravlje". Ne igram se više badmintona, nemam s kim. Nemam hrčke, imam mačku.
Punoljetna sam, iako sam kao dijete uvijek bila uvjerena da neću doživjeti osamnaestu, sada već devetnaestu godinu.
Sve se toliko promijenilo.
Moj život se na kraju pretvorio u sve što nisam željela, u sve što mi je bilo nezamislivo. Ostala sam na srednjoj školi, iako sam uvijek mislila da mogu više od toga. Roditelji mi ne vjeruju, iako nikad nisam bila problematično dijete. Prijatelji su se razbježali, iako sam uvijek bila omiljena u društvu.
Jednostavno, jednog dana se probudim i vidim da više ne držim sve konce u rukama i da drugi upravljaju nečim što je samo moje. Vidim da sam zapravo jedna kukavica koja im se ne smije suprostaviti, a uvijek sam bila buntovna. Vidim koliko sam se ja kroz ovo sve promijenila, koliko sam oslabila, koliko sam izgubila volju za svojim idiličnim životom.
Voljela bih se vratiti u kožu one djevojčice od trinaest godina, proživjeti sve ono što je ona propustila, pobjeći od ovog ništavila.
do sljedećeg posta...pusa.

24.05.2014.

Pokloni mi značenje

Nalivpero se odavno ispraznilo.
Toliko davno da sam to i zaboravila, i nosila ga sedmicama u torbi u slučaju da mi zatreba. Što da se, neka tako važna riječ, rečenica (ili pak broj) trebala zapisati i sačuvati, a moje omiljeno pero prazno, u nemogućnosti da posluži svojoj svrsi.
Kao tup žilet recimo.
Međutim, jasno je da svrha ovog nalivpera nije samo da zapiše neku naizgled važnu rečenicu, vrijednu sjećanja. Njegova svrha je da švrlja priče poput ove, kojih, na moju žalost, u zadnje vrijeme nije bilo puno, zapravo nije bilo ni jedne. Zapala sam u taj krizni period kad sam se nakon naleta ironije sažalila sama nad svojim životom (neću reći sudbinom), i kada mi je nametnuta mržnja prema vlastitom jeziku, nečem što se uvijek izdvaja ispred svih mojih hobija. Možda baš zato što za pisanje nemam nikakav preduvjet, nikakav skup predmet mi za to nije potreban (kao što je potreban npr. za fotografiju). Služim se običnim papirom sveske koja ne košta više od dvije dragocjene marke, i nalivperom koje je moj tata pronašao u šumi. Ono što želim naglasiti je da on nije ni svjestan da je ovo nalivpero najljepši i najdragocjeniji poklon koji sam ikad dobila, ako se uopšte može nazvati poklonom u pravom smislu te riječi. Neka mi halali onaj ko se nije znao brinuti o njemu, što sam ga prisvojila i redovno pišem svakojake priče (i dva romana) s njim.
To ne znači da vi, moji bliski prijatelji, koji ovo čitate, trebate hodati po šumama pred moj rođendan i tražiti izgubljene predmete kojima neko nije znao rukovati, da biste me istinski zadovoljili i zadivili svojim poklonom za moj rođendan, nego da je bitno da poklon ima svoju svrhu. To takođe ne znači da mi možete pokloniti vosak za depilaciju samo zato što sam žensko (ovo žensko i nije bilo potrebno naglasiti, i "muškarci" ga redovno koriste).
Ono što je interesatno, i što me zadnjih godina uporno nastavlja čuditi je to što meni; fotografu, umjetniku, spisateljici, i strastvenom čitatelju nikad niko za rođendan nije poklonio išta vezano za moje hobije i interesovanja. Nevezano za rođendan, dobila sam jednom knjigu, od H. (kojoj se još jednom zahvaljujem), i spomenuto nalivpero, predmet koji mi je tata slučajno poklonio (koji mi je, eto, najpotrebniji predmet odmah nakon četkice za zube i voska!) koji mu se slučajno prepriječio na putu i svojim prizorom ubo pravo u pronicljivo oko.
Dobro, da, tu je i mp3 player koji sam dobila od meni dragih osoba. I to je to !
Tamo kod rečenice da mi za pisaje nisu...(da preformuliram) potrebne pare, pa to biram kao svoj glavni hobi, sam skrenula s teme i počela pisati o poklonima. Ne, nije mi uskoro rođendan, i ovime nisam imala namjeru reći šta želim da mi poklonite (odnosi se na prijatelje), niti to da je vosak za depilaciju definitivno najgori mogući poklon za osamnaesti rođendan, ali rekla sam i ponavljam; kad darujete nekog bitna je svrha poklona, ali dobro obratite pažnju kakvu poruku time šaljete. Četkica za zube ima najveću uporabu, ali ako je nekome poklonite prvo što će pomisliti jeste da ima neugodan zadah iz usta.
A parfem? Pomislit će:"Smrdim li ja to tebi dragi, ili si samo staromodni stranac koji me uopće ne poznaje?"
Ako govorimo o ljudima koji cijene sitnice, pušaču je dovoljna kutija cigara, piscu nalivpero ili rokovnik, čitatelju knjiga ili hrpa novina, kolekcionaru nešto za kolekciju, ljubitelju muzike (staromodnom) kaseta ili CD, (modernom) MP3 ili slušalice.
Gledajte na svrhu poklona, ne u njegovu novčanu vrijednost.
Za moj 17. rođendan, od mame sam dobila skupocjeni parfem koji sam imala želju proliti u WC šolju jer me tolikim nepoznavanjem mene uvrijedila.
Kada sam pisala o tome kako je moje (tuđe) nalivpero suho, imala sam namjeru pisati o tome kako mi jedna osoba nedostaje, ali to može pričekati, baš kao što čekam i ja, upravo tu osobu, sedmicama.
Ali morala sam završiti treću temu koju sam odnekud iskopala.
Pokloni vam govore koliko vas neko zapravo poznaje.
P.S. sutra ću da si poklonim neku knjigu, na bilo kojem jeziku osim bosanskog (trenutno mi se gadi).
Do sljedećeg posta... P.P.S. sretan ti peti rođendan, dragi blože.

26.04.2014.

Ćorsokak

Zašla sam u slijepu ulicu, u jednu od onih u kojima sam se već jednom izgubila. Nikad se više nisam pronašla, i znam da nikad više i neću. Nisam zato ni došla baš na ovo mjesto. Nisam došla iz neke posebne namjere. Samo sam tražila prijatelja. Zalazeći sve dublje u slijepu ulicu svog života, moje potrebe su se počele mijenjati. Nestala je potreba za prijateljem, ispala iz džepa kao novčić i ostala negdje na početku ulice, gdje je još bilo nade da se izvučem i pobjegnem. Umjesto toga, pronašla sam potrebu za ljubavlju, potrebu za sigurnošću. Voljela bih da mu pripadam, da budem samo njegova, i da on bude samo moj. Da samo o njemu sanjam i da samo njega ljubim. Zvuči posesivno. (censored)
Nastavljam koračati ulicom iako znam da nikuda ne vodi, u nadi da je na početku nje stojao samo krivi znak, i da izlaz ipak postoji. Ono što stoji kao zid u ovoj ulici i čini je upravo slijepom je jedna osoba koju iz sve snage želim srušiti. Tiskam je kao zid i produžujem ulicu, činim ovu šetnju s njim dužom. Možda ipak on odluči srušiti zid i nastaviti šetnju sa mnom bez ikakvih prepreka.
Želim ga voljeti, imam previše energije za to. Već me svu obuzeo onaj osjećaj zaljubljenosti i euforije koji sam skoro bila zaboravila. Prepoznajem to po svom osmijehu koji se izobliči i dobije neku novu dimenziju koja izgleda neodoljivo na mom licu svaki put kad se zaljubim.
Imam snagu i imam ljubav.
Imam i osobu koju mogu voljeti i na koju želim trošiti svu svoju energiju. A imam i zid.
Nastavljam kročiti ulicom, u njegovom ne tako prijateljskom zagrljaju. Nismo više samo dva prijatelja, on zna za moje osjećaje.
Koračajući ulicom pričam mu svoju priču o slijepoj ulici, nijemo ga molim da sruši zid.
Molim ga svakim svojim zagrljajem, svakim pokretom usana, svakim dodirom rukama. Molim ga svakim pogledom i osmijehom, budi moj, ne puštaj me da sama izađem iz ove ulice, ne puštaj me da te ostavim pokraj tog zida. Pitam se, zašto ga toliko jako želim srušiti i učiniti ovu ulicu prohodnom, pa nije jedina na svijetu. Zašto sam toliko uporna? Ne ide to uz moj karakter.
Kada sam ulazila u ulicu, nisam imala namjeru rušiti išta, samo sam željela vidjeti šta se tu nalazi i iskoračati kao da tu nikad nisam ni bila. Sad želim zaći puno dublje i zadržati se što duže. Zar je puno ova vječnost koju tražim bez ikakvog prava i povoda?
Iako sam se već udaljila od početka ovog ćorsokaka, imam dva izbora; kukavički se vratiti tamo odakle sam došla, i truditi se da zaboravim ovu adresu, ili ići hrabro ispunjena nadom, i udariti glavom o zid koji zagrađuje ćorsokak.
Doduše, postoji i šansa, jako mala, da će se zid na posljetku srušiti.
Međutim, postavlja se pitanje; da li sam zaista kukavica ako sad odustanem, ili sam upravo kukavica ako nastavim pratiti put kroz slijepu ulicu, ne odričući se svog saputnika. Ali, svrha moje nedoumice nije da se samoj sebi prikažem kao hrabra osoba, nego da opet izađem na prohodan put, posut sunčevim zrakama, a ne vrelim kišnim kapima.
Nebo nada mnom počinju prikrivati gusti oblaci.
Odluka je donešena zajedno sa njima, iskoračat ću što prije iz ovog čorsokaka.

17.04.2014.

Neka kiša dušu smiri

Cijeli dan slušam kako ljudima ne godi kiša, kako žele sunca. A opet, kad usja, žale se svi da je prejako.
A meni baš godi kiša. Smiruje me. Smiruje me iako sam već odviše smirena. Drži me u mom vlastitom oklopu u koji sam se odveć dobro smjestila.
Smiruje me zvuk tih naizgled lahkih, a teških kapi dok udaraju u oluke, dok se stapaju s lišćem šume u blizini moga prozora.
A i ona svjetlost, pomalo tamna, odmara mi oči. Svojom jačinom ih poklapa i tjera na san. Ne onaj san kakav sanjam dok spavam, nego san kojeg sam svjesna, kojeg sama stvaram.
Cijela ta kompozicija koju stvaraju kiša i oblaci odaje melanholičan prizvuk. Tako mi prija, kao nikad prije.
Želim da sjedim cijeli dan na svom prozoru i uživam u atmosferi koja rijetko kome godi. Želim da opet stanem na mokar pločnik ispod prozora, dok me hladnoća prožima. Želim da se smijem bez naročitog razloga, a ne da satima, ako ne i danima tražim razlog za smijeh. Želim da se na kiši okrećem raširenih ruku.
I da budem sretna.
Sama.
Sa sobom.
Ovo nije post u kojem žalim samu sebe, ili svoju samoću. Ovo je post u kojem upravo to slavim. Ovo je post u kojem sama sebi bez riječi govorim šta mi u životu fali, ali i s čime sam sretna.
Fali mi neko. Neko neodređen, u kome ću da utapam svu melanholiju koja me potapa.
Fali mi neko s kim ću zajedno da slušam kišu, gledam filmove, pušim cigare.
A baš toga nema.
Zato sama sjedim ovdje na prozoru, sa cigarom u ruci, slušajuć' tiho udaranje kapi od oluke, i lišće šume iznad moga prozora. Gledam oblake dima kako izlaze iz mojih usta, povlačim dim cigarete, i nastavljam gledati u mokar pločnik sa kojim se stapaju kapi kiše. Želim još jednom da ga dotaknem bosim stopalima, zatvorenih očiju, ne vodeći brigu šta će pomisliti djevojčica iz kuće pored koja me vidjela prije petnaestak minuta kako se kao luđakinja bosa u ogrtaču penjem na prozor vlastite sobe.
A možda i jesam luda, ali, koga briga. Meni je ovako lijepo, u vlastitom oklopu od melanholije, slušajući kapi kiše dok udaraju u oluke, pušeći cigaretu na prozoru, gledajući mokar pločnik koji opet želim dotaći bosim stopalima.


Noviji postovi | Stariji postovi

Moje skrovište
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


:)

Music <3
ZA BOLJI UGOĐAJ, PUSTITE MUZIKU.


I <3 Photography
U slučaju da volite fotografiju, posjetite moj fotoblog : http://www.photoblog.com/NoraSabino/

hvala na posjeti :)
by Milkaaa

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
63028

Powered by Blogger.ba