17 shaking days

Nakon sedamnaest dana ja sam opet u svojoj kući, u svojoj sobi. Ja sam opet tu, sama, okružena onom dobro poznatom ubitačnom tišinom. Čime je ugušiti? Smijehom? Nije smiješno. Jecajima? Ne boli toliko. Muzikom? Ne, ne, sve to djeluje tako, tako, samački. Želim čuti onu viku, želim čuti Francuskinje sa njihovim lošim engleskim naglaskom, želim čuti život. Ali toga sada nema. Ona tišina koju sam naučila voljeti i provoditi s njom dosta vremena sada me izjeda, ubija. Tjera me da mislim. Tjera me da razmišljam o nekim zasad nedokučivim temama, o nedokučivom umu, o jednom nedokučivom čovjeku. A to, baš sad, ne želim. Želim čuti viku. Želim da me izbavi iz jame teških misli. Doduše, biti ponovno kući ima i svojih dobrih strana; ne moram gledati ona uobražena lica ljudi koji misle da su ljudi od važnosti, ne moram ih gledati kako se na svaki mogući način uvlače u dupeta svojih nadležnih, ne moram posmatrati djevojke koje se ponašaju kao da su iz šume izašle, ni one lažne muslimanke sa hidžabom u uskim hlačama i golim vratovima, vjernice koje laju širom otvorenih usta. Dobro, neću se zavaravati, navikla sam na te Potočare, na svoju slobodu, na samostalnost, na ljubav i pažnju, na smijeh i sreću, na rad i znoj. Bez obzira na sve loše strane, tamo sam se osjećala bolje nego što se osjećam kod svoje kuće, u ovom šugavom gradu prepunom ljudi, ali krivih ljudi. Bolja je bila ona praznina tamo, više je dobrih ljudi tamo bilo. Time život ne završava, iako se teško privikavam na promjene, ovo je samo još jedna u nizu, koju je teško pregristi jer ne znam šta slijedi. Nemam nikakve ideje. Gdje ću biti sutra, da li ću vidjeti njega, kada, kako, ništa ne znam. Nemam ideje. I to je ono što izjeda. Baš to.

petittourette
Yo. Ja sam nenormalna. A šta je to normalno? Normalno je ono što većina ljudi preferira. U mom slučaju, većina ljudi oko mene uopšte ne zna šta znači riječ 'preferirati'.

Komentariši