Moje skrovište

Yo. U ovom blogu pišem o svom životu, svojim stavovima,a ponekad objavim i pokoji odlomak iz knjiga koje pišem i pokušat ću svojom spikom osvojiti vaša srca.

30.04.2016.

Samo jaki uspijevaju u ovom okrutnom svijetu


Od svih riječi kojima su ljudi pokušali opisati mene iz njihove perspektive, pamtim samo ove: debela, kamen, čudna, narcis.
Pamtim te riječi jer su me najviše doticale, vjerovatno zato što sam u dubini sebe znala da nisu daleko od istine i da imam opravdanja za svaku od njih.
To i jeste bila osoba koju sam ja godinama gradila, jedna umjetnica koja skoro nikad ne pokazuje emocije pred ljudima, osim neizmjerne ljubavi prema svom liku i djelu. A onda, okolnosti su počele da me mijenjaju. Počela sam da se sakrivam, trudila sam se da budem samo obična djevojka kao i sve druge, da ne oblačim onu čudnu preširoku odjeću i ne filozofiram koristeći "pametne" riječi. Trudila sam se da budem bolja prema ljudima, ne zato što sam ikad bila loša, nego sa manje defenzive i više toplote. Pokušala sam iskorjeniti taj strogi lik i skoro da mi je uspjelo. Moji prijatelji su mi dosta puta rekli da sam se dosta promijenila, postala nježnija osoba sa dosta više strogoće prema sebi. To je bio moj neki način da kroz taj životni period, koji je za mene bio jako težak, prođem linijom manjeg otpora, bez konflikata, ili ne daj Bože kritika na moj račun. Nisam to radila zato što sam kukavica, to je bio standby period za izgradnju moje ličnosti i bila sam previše psihički iscrpljena za bilo kakav dodatni napor.
I, kao i u svakoj prividnoj promjeni, nađe se neki okidač koji za tren napravi cijelu zbrku u glavi i sve se sruši kao kula od karata.
Večeras se, upravo, srušila maska s mene koju sam mjesecima gradila.
Pomislila sam:"Kome, bona, da budeš takva?!
Loša za samu sebe, dosadna, previše obična. Fuj.
Probudi se iz tog polusna, nisi ti pile da budeš nježna i slaba. Ti si kamen koji može sve da podnese bez ikakvog značajnog izraza na licu."
Išamarala sam samu sebe riječima koje mi ranije nažalost nije rekao niko drugi.
Nisam shvatala da ona prava ličnost nije stvorena da pruža manji otpor, nijemo posmatra svijet oko sebe u kojem svako hoda sa bodljama i grebe sa svih strana. Sada znam, i znam koliko sam jaka. Divim se vlastitoj snazi jer sam ovaj put premašila samu sebe. I, koliko god bih sad trebala biti utučena zbog večerašnjeg događaja koji je pokrenuo niz reakcija u mojoj glavi, ja sam zapravo ponosna na sebe što sam još jednom uspjela iskontrolisati svoje emocije koje sam možda i previše pokazivala ljudima u zadnje vrijeme.
Bila sam upravu ranije, ljudi zaista ne trebaju znati kako se osjećate niti kako razmišljate, jer vas niko neće poštedjeti ni cijeniti više, samo će noževe zabadati dublje kad vide da ste slabić. A ja, ja to nisam, ja sam heroj u svom svijetu kojem je ostalo samo da crpi pozitivnu energiju iz vlastitih postupaka i oslanja se samo na svoj štit.
Nedostaje mi da mi neko kaže da sam kamen, tek sada shvatam da je to možda bio i kompliment.

29.09.2015.

Drvo života

Još jedna jesen dolazi u moj život.
Crpi iz mene snagu prisiljavajući me da otpustim svoje lišće na oči. Suši me, ovako mladu, punu životne energije, kao tek probeharalo stablo. Pretvara me u grubo, obamrlo stablo koje kralj ove šume sasijeca ostavljajući samo panj koji se dubokim korjenima drži za tlo u strahu da će i njega iskopati i odvesti tamo, negdje daleko.
Bojim se.
Bože Milostivi, kako se samo bojim. Tresem se kao list na vjetru pred iskušenjem na koje si me stavio.
Bojim se samoće, i tuđine u koju treba da idem. Bojim se posla koji treba da radim, bojim se jezika koji treba da pričam, neba pod kojim treba da živim.
Bojim se da odlaskom ne izgubim jedinu stvar koja mi daje snagu. Ne bih to podnijela, da zbog profesije koju proklinjem od prvog dana kada sam je odabrala, ostanem zatočena sama u sebi, u svom tom ništavilu jeseni.
Ali, izbora nemam, to tek sad vidim. Vidim da mojim životom drugi žive i upravljaju više nego ja. Oni koji su sasjekli moj cvat i zelene listove, a ja, kukavica kakva jesam, ne smijem da im se suprostavim.
Nemam snage za to, a nemam snage ni da im ikad oprostim.
Moje oči, ni obrazi natopljeni suzama ne mogu da im oproste, ni srce umorno od straha, ni tijelo iscrpljeno od dugih besanih noći, ni pluća zatrovana dimom.
Ne obazirući se na moj strah, želje, nespremnost za samostalan život u tuđini, sasjecaju mi korjene koje sam godinama zarivala u tlo.
Ne razmišljajući o tome da će se panj osušiti ako ga posiju u beton, iskopaše me iz moje šume, u čije tle sam zarila korjene.
Iskopaše me iz šume, iz koje nikad u životu nisam presađena.

01.08.2015.

Neuspjeli bijeg od same sebe

Sve je počelo mnogo ranije nego što smo oboje shvatili da je počelo. Mjesecima prije smo oboje u dubini sebe znali i skrivali da nismo samo obični poznanici. U dubini, bili smo dosta više, dosta bliže. I svaki put kad sam bila nadomak priznanja samoj sebi, samo bih se povukla i udaljila od njega iz straha da ne zakomplikujem svoj ionako komplikovan život i izgubim sve u zamjenu za jedno veliko ništa.
Ne, nisam ga toliko poznavala, nisam znala šta se krije ispod štita, i svaki put kad bih osjetila da jedno od nas prelazi granicu prijateljstva pobjegla bih i ostala skrivena dok se opet dovoljno ne udaljimo. Dovoljno daleko da bi se kukavica u meni osjećala sigurno u svom ustaljenom ritmu, dok ja trpim intervale monotonije i negativne energije.
Sve dok nije postalo nepodnošljivo.
Sve dok nisam pljunula kukavicu u sebi i kročila u nepoznato.
Tada sam prestala kontrolisati samu sebe i prepustila se trenutku. Molila sam ga u sebi da me poljubi dok sam fizički bila sasvim opuštena, osim što mi se oteo najslađi osmijeh koji znam izvesti u bitnim trenucima. I kao da me čuo, dotakao je moje usne svojima, tako nježno kao da je mislio da će me taj dodir zaboljeti. Nastavio me ljubiti. Bila sam negdje daleko, van granica vlastitoga uma, odletjela sam negdje, u visine. Cijeli svijet mi je bio pod krilima, svi ljudi kojih sam se plašila pod nogama.
Niko i ništa više nije bilo važno, samo nas dvoje, spojeni usnama dovoljno dugo da zabride.
Otvarajući oči i puštajući svjetlosti da me uvjeri da to nije bio samo san, kao da sam opet sletjela na ono mjesto gdje smo se nalazili.
Izgledao je kao da se topi.
Bio je to i ostao najčarobniji prizor koji sam ikada ugledala, smiješak na njegovom licu, i iskra u crnom oku što viri kroz guste trepavice.
U tom trenutku sam vidjela cijeli svoj svijet.
U tom trenutku cijeli univerzum je bio preda mnom, bljeskao je iz tih očiju. Obuzeo me toliko jak osjećaj da nisam mogla skrenuti pogled, a ni skinuti osmijeh sa usana.
I sve ostalo je izgubilo svoju bitnost. Jedino što je bilo i ostalo bitno je sačuvati tu iskru u njegovom oku, i gledati je što češće.
Zvuči kao ljubav, ljubav čiju snagu nikad prije nisam osjetila. A sad je želim što više, bez onih starih strahova koji me godinama koče.
Na početku se jesam bojala, jer je sve ovo za mene nešto sasvim novo. Djelovalo je presavršeno da bi se desilo baš meni, meni koja sam se uvijek osjećala kao ružno pače, kojem se uvijek nudila samo prosječnost, a pored njega se osjećam kao labud, i ne dam ovom osjećaju da ode.
Ne dam ovom muškarcu ni da pomisli da treba otići.
Mi smo sada jedan nerazdvojan tim, spremni da koračamo zajedno i pregazimo svaku prepreku koja nam se nađe na putu.
Volim ga.
I želim da to zna.

09.07.2015.

Još jedno pismo osuđeno da zauvijek ostane neuručeno

Uzela sam nalivpero u ruke nakon toliko dugo vremena, znam to jer se tinta u njemu osušila. Namjeravala sam pisati tekst koji mi je na umu danima već. Volim pisati uz muziku, pa sam pustila soundtrack iz filma Goodbye Lenin, uvijek me nekako inspiriše, ali te note su me podsjetile na tebe, kao što me uvijek i podsjete. Dok ih slušam kao da ispred sebe gledam tebe kako zauvijek odlaziš... Svaki put.
Nakon nekoliko suza, kojih mi ni nakon dvije godine od tvoje smrti ne ponestaje, ovaj put nemam snage za osmijeh. Iako se svaki put nakon suza nekako natjeram na osmijeh, u slučaju da me odnekud vidiš, da me ne vidiš uplakanu.
Lagani zvuci klavira mi paraju dušu, grlo i oči, zajedno sa tvojim glasom kojeg još uvijek mogu zamisliti u glavi, i tvojim likom kojeg još uvijek mogu vidjeti kad zatvorim oči.
Kao da je prošlo pet dana od našeg posljednjeg susreta, a ne dvadeset i jedan mjesec koji se nastavlja nizati jedan za drugim, dok te oblaci odvlače sve dalje i dalje u beskraj.
O, gdje si sad? Jesi li sa anđelima u visinama?
Vidiš li me?
Sjećaš li me se?
Toliko toga ti imam reći, što nemam snage napisati i suočiti se s tim.
I, znaš, svaki put kad sretnem tvoju curu, obradujem se kao malo dijete. Kad vidim nju kao da sam vidjela pola tebe.
Društvo se raspalo, rijetko kad da te ko spomene, a ja, ja ne uspijevam da te stjeram u kut svoga uma, iako to ponekad poželim makar na jedan dan. Tako jako me boli to što si otišao...ništa manje nego tog šesnaestog oktobra pretprošle godine.
Pišem ti ova pisma, koja nikad nećeš moći pročitati, i čini se sumanuto, ali bude mi malo lakše kad već nemam sa kim ponekad pričati o tebi i iznova prepričavati naš zadnji susret. Tako te čuvam od zaborava, da znaš da neko još uvijek misli na tebe i nekome još uvijek jako nedostaješ. Kako mi samo nedostaješ...
O, gdje li si sad, moj pali anđele?
Jesi li nasmijan?


P.S. Kako bi mi sad godio samo jedan bratski poljubac u čelo...

28.05.2015.

U kavezu vlastitih nesigurnosti

Bio je to brz prekid. Kad se konopac kojim me vezao dovoljno istanjio, tako je brzo sve puklo. I ne osuđujte me jer o tome pišem ovako javno, nemam namjeru poslati mu ikakvu skrivenu poruku. Ovaj blog je samo moje utočište u koje se uvlačim svaki put kad dovoljno zajebem.
U glavi mi se premotava film od proteklih godinu dana. Ljubav, leptirići, problemi, smijeh, svađa, suze, svađa, nervoza, svađa, svađa.

Bila je to duga veza.
Možda malo preduga s obzirom na okolnosti.
Malo preduga pauza za razvoj moje ličnosti.
Preduga za onu neukrotivu zvijer koja čuči u meni i reži na svakog ko je želi svezati i staviti okove na njezinu slobodu.
Na kraju je upravo ta zvijer iskočila iz mene i zaprepastila mene samu kako se uspjela osloboditi tako iznenada. Iskočila i pregrizla lance i sve što me vezalo da ne pobjegnem u duboke kutove svoga uma.

Prekidam film u glavi i prvo što pomišljam: jesi li to stvarno bila ti. Djevojka koja je uvijek težila da bude s izgrađenim ličnostima, završila je pored dječaka koji razmišlja potpuno drugačije od nje, pliva po površini, ne razumije pola riječi koje ona kaže. Zato mi je rječnik sad dosta prostiji (ne mislim na psovke) dok komuniciram s ljudima, jer godinu dana sam morala koristiti najjednostavnije riječi u rječniku kojim raspolažem, tek zato što me nervira kad me neko blijedo gleda dok mu pričam ili me pita:"Šta znači *Preferirati (ko je pregledao moj profil zna zašto baš ovu riječ navodim kao primjer)?" pa kad vidi moj blago razočarani pogled doda:"Zaboravio sam šta ta riječ znači."
Eto što su moji tekstovi bili loši, nije bilo inspiracije i nije bilo pravih riječi za dobar tekst.
Našla sam tipa koji potpuno odudara od mog karaktera; ne čita knjige, ne sluša baš muziku, ne piše i nije zainteresovan za moje pokušaje pisanja, ne zna ništa o temama koje mene zanimaju, nema teme za razgovor osim:"Volim te, nedostaješ mi, želim te vidjeti, bla, bla, bla." Jedino što je imao od Must have stvari da bi mi se svidio od početka bila je pismenost. Što me na kraju ove veze dovelo do zaključka da nije bitno kako piše dok god je misao kvalitetna. O tome ranije nikad nisam razmišljala.
Imao je izrazitu potrebu da zna gdje sam, s kim, do kad, po mogućnosti da mu se te informacije dostave ranije. Ako sam u muškom društvu da me nazove "samo da bi mi čuo glas". O, ne osuđujte me jer mi je bilo potpuno svejedno prekinuti dugu vezu!
Iako je primijetio da je moja potreba za slobodom jako izražena, stezao je konopac dokle god je mogao, dokle god sam dopustila. O, kako bi on samo stegao da ja nisam Đubre kakvo jesam.

Sigurno se pitate kako nekoga može promijeniti druga osoba. Može, tako jednostavno. Tako jednostavno da neko vrijeme i ne skontate šta vam se dešava, jer podsvjesno vas ta osoba pretvara u sebe. Pa ne kaže se džaba:"S kim si takav si."
Bio je jako dobar prema meni, ruku na srce, jer sam ja znala kontrolisati sve. Bila sam muškarac koji se brine o svojoj slabijoj polovici iako je uvijek meni trebao neko da me štiti. Ja sam morala da budem ona jača. Ljudi koji me ne poznaju misle da sam kamen, dok moji prijatelji znaju da vazda tapkam u kavezu vlastitih nesigurnosti i da mi treba neko pred kim mogu biti slaba.
Ova veza me jako iscrpila, i ne zato jer nisam spremna na dugu vezu i vezivanje, nego zato što nisam bila spremna da odgajam dijete koje je već odraslo, da ga vučem za ručicu i brinem se za oboje.
Nisam tražila puno, samo sigurnost, kad zagrlim nekog da mogu opipati čvrsta ramena, ruke koje će me štititi od svega, da čujem muško koje ima čvrst stav, nekog ko će me znati nahraniti kad sam gladna, primijetiti kad ga gledam krišom ili slažem face. Sigurnost. Pokazuje se na toliko različitih načina, izviruje iz sitnica.
A od svega toga, dobila sam samo hladnu vodu pravo u facu, da me probudi iz jednogodišnjeg kunjanja. Da sapere masku koja mi se stvorila na licu, da očisti prašinu s mozga.
Sad sam sretna. S njim to dugo nisam bila.
A uvijek sam bila ta koja je savjetovala druge da pobjegnu iz loše veze. I ta činjenica je bila moja čaša vode.
Bilo je dosta razmišljanja o tuđim emocijama, zašto ne bih malo mislila na sebe? Zašto ja malo ne bih bila sebična kad svi oko mene mogu sebi priuštiti taj luksuz s vremena na vrijeme? Odlučila sam i ja pokazati zube i zaista biti arogantna prema ljudima kojima tako i izgledam. Koga više briga za tuđe mišljenje, ja samo želim biti sretna.


Stariji postovi

Moje skrovište
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


:)

Music <3
ZA BOLJI UGOĐAJ, PUSTITE MUZIKU.


I <3 Photography
U slučaju da volite fotografiju, posjetite moj fotoblog : http://www.photoblog.com/NoraSabino/

hvala na posjeti :)
by Milkaaa

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
37580

Powered by Blogger.ba