Misliti, osjećati, pisati

Yo. U ovom blogu pišem o svom životu, svojim stavovima,a ponekad objavim i pokoji odlomak iz knjiga koje pišem i pokušat ću svojom spikom osvojiti vaša srca.

30.04.2016.

Samo jaki uspijevaju u ovom okrutnom svijetu


Od svih riječi kojima su ljudi pokušali opisati mene iz njihove perspektive, pamtim samo ove: debela, kamen, čudna, narcis.
Pamtim te riječi jer su me najviše doticale, vjerovatno zato što sam u dubini sebe znala da nisu daleko od istine i da imam opravdanja za svaku od njih.
To i jeste bila osoba koju sam ja godinama gradila, jedna umjetnica koja skoro nikad ne pokazuje emocije pred ljudima, osim neizmjerne ljubavi prema svom liku i djelu. A onda, okolnosti su počele da me mijenjaju. Počela sam da se sakrivam, trudila sam se da budem samo obična djevojka kao i sve druge, da ne oblačim onu čudnu preširoku odjeću i ne filozofiram koristeći "pametne" riječi. Trudila sam se da budem bolja prema ljudima, ne zato što sam ikad bila loša, nego sa manje defenzive i više toplote. Pokušala sam iskorjeniti taj strogi lik i skoro da mi je uspjelo. Moji prijatelji su mi dosta puta rekli da sam se dosta promijenila, postala nježnija osoba sa dosta više strogoće prema sebi. To je bio moj neki način da kroz taj životni period, koji je za mene bio jako težak, prođem linijom manjeg otpora, bez konflikata, ili ne daj Bože kritika na moj račun. Nisam to radila zato što sam kukavica, to je bio standby period za izgradnju moje ličnosti i bila sam previše psihički iscrpljena za bilo kakav dodatni napor.
I, kao i u svakoj prividnoj promjeni, nađe se neki okidač koji za tren napravi cijelu zbrku u glavi i sve se sruši kao kula od karata.
Večeras se, upravo, srušila maska s mene koju sam mjesecima gradila.
Pomislila sam:"Kome, bona, da budeš takva?!
Loša za samu sebe, dosadna, previše obična. Fuj.
Probudi se iz tog polusna, nisi ti pile da budeš nježna i slaba. Ti si kamen koji može sve da podnese bez ikakvog značajnog izraza na licu."
Išamarala sam samu sebe riječima koje mi ranije nažalost nije rekao niko drugi.
Nisam shvatala da ona prava ličnost nije stvorena da pruža manji otpor, nijemo posmatra svijet oko sebe u kojem svako hoda sa bodljama i grebe sa svih strana. Sada znam, i znam koliko sam jaka. Divim se vlastitoj snazi jer sam ovaj put premašila samu sebe. I, koliko god bih sad trebala biti utučena zbog večerašnjeg događaja koji je pokrenuo niz reakcija u mojoj glavi, ja sam zapravo ponosna na sebe što sam još jednom uspjela iskontrolisati svoje emocije koje sam možda i previše pokazivala ljudima u zadnje vrijeme.
Bila sam upravu ranije, ljudi zaista ne trebaju znati kako se osjećate niti kako razmišljate, jer vas niko neće poštedjeti ni cijeniti više, samo će noževe zabadati dublje kad vide da ste slabić. A ja, ja to nisam, ja sam heroj u svom svijetu kojem je ostalo samo da crpi pozitivnu energiju iz vlastitih postupaka i oslanja se samo na svoj štit.
Nedostaje mi da mi neko kaže da sam kamen, tek sada shvatam da je to možda bio i kompliment.

29.09.2015.

Drvo života

Još jedna jesen dolazi u moj život.
Crpi iz mene snagu prisiljavajući me da otpustim svoje lišće na oči. Suši me, ovako mladu, punu životne energije, kao tek probeharalo stablo. Pretvara me u grubo, obamrlo stablo koje kralj ove šume sasijeca ostavljajući samo panj koji se dubokim korjenima drži za tlo u strahu da će i njega iskopati i odvesti tamo, negdje daleko.
Bojim se.
Bože Milostivi, kako se samo bojim. Tresem se kao list na vjetru pred iskušenjem na koje si me stavio.
Bojim se samoće, i tuđine u koju treba da idem. Bojim se posla koji treba da radim, bojim se jezika koji treba da pričam, neba pod kojim treba da živim.
Bojim se da odlaskom ne izgubim jedinu stvar koja mi daje snagu. Ne bih to podnijela, da zbog profesije koju proklinjem od prvog dana kada sam je odabrala, ostanem zatočena sama u sebi, u svom tom ništavilu jeseni.
Ali, izbora nemam, to tek sad vidim. Vidim da mojim životom drugi žive i upravljaju više nego ja. Oni koji su sasjekli moj cvat i zelene listove, a ja, kukavica kakva jesam, ne smijem da im se suprostavim.
Nemam snage za to, a nemam snage ni da im ikad oprostim.
Moje oči, ni obrazi natopljeni suzama ne mogu da im oproste, ni srce umorno od straha, ni tijelo iscrpljeno od dugih besanih noći, ni pluća zatrovana dimom.
Ne obazirući se na moj strah, želje, nespremnost za samostalan život u tuđini, sasjecaju mi korjene koje sam godinama zarivala u tlo.
Ne razmišljajući o tome da će se panj osušiti ako ga posiju u beton, iskopaše me iz moje šume, u čije tle sam zarila korjene.
Iskopaše me iz šume, iz koje nikad u životu nisam presađena.

01.08.2015.

Neuspjeli bijeg od same sebe

Sve je počelo mnogo ranije nego što smo oboje shvatili da je počelo. Mjesecima prije smo oboje u dubini sebe znali i skrivali da nismo samo obični poznanici. U dubini, bili smo dosta više, dosta bliže. I svaki put kad sam bila nadomak priznanja samoj sebi, samo bih se povukla i udaljila od njega iz straha da ne zakomplikujem svoj ionako komplikovan život i izgubim sve u zamjenu za jedno veliko ništa.
Ne, nisam ga toliko poznavala, nisam znala šta se krije ispod štita, i svaki put kad bih osjetila da jedno od nas prelazi granicu prijateljstva pobjegla bih i ostala skrivena dok se opet dovoljno ne udaljimo. Dovoljno daleko da bi se kukavica u meni osjećala sigurno u svom ustaljenom ritmu, dok ja trpim intervale monotonije i negativne energije.
Sve dok nije postalo nepodnošljivo.
Sve dok nisam pljunula kukavicu u sebi i kročila u nepoznato.
Tada sam prestala kontrolisati samu sebe i prepustila se trenutku. Molila sam ga u sebi da me poljubi dok sam fizički bila sasvim opuštena, osim što mi se oteo najslađi osmijeh koji znam izvesti u bitnim trenucima. I kao da me čuo, dotakao je moje usne svojima, tako nježno kao da je mislio da će me taj dodir zaboljeti. Nastavio me ljubiti. Bila sam negdje daleko, van granica vlastitoga uma, odletjela sam negdje, u visine. Cijeli svijet mi je bio pod krilima, svi ljudi kojih sam se plašila pod nogama.
Niko i ništa više nije bilo važno, samo nas dvoje, spojeni usnama dovoljno dugo da zabride.
Otvarajući oči i puštajući svjetlosti da me uvjeri da to nije bio samo san, kao da sam opet sletjela na ono mjesto gdje smo se nalazili.
Izgledao je kao da se topi.
Bio je to i ostao najčarobniji prizor koji sam ikada ugledala, smiješak na njegovom licu, i iskra u crnom oku što viri kroz guste trepavice.
U tom trenutku sam vidjela cijeli svoj svijet.
U tom trenutku cijeli univerzum je bio preda mnom, bljeskao je iz tih očiju. Obuzeo me toliko jak osjećaj da nisam mogla skrenuti pogled, a ni skinuti osmijeh sa usana.
I sve ostalo je izgubilo svoju bitnost. Jedino što je bilo i ostalo bitno je sačuvati tu iskru u njegovom oku, i gledati je što češće.
Zvuči kao ljubav, ljubav čiju snagu nikad prije nisam osjetila. A sad je želim što više, bez onih starih strahova koji me godinama koče.
Na početku se jesam bojala, jer je sve ovo za mene nešto sasvim novo. Djelovalo je presavršeno da bi se desilo baš meni, meni koja sam se uvijek osjećala kao ružno pače, kojem se uvijek nudila samo prosječnost, a pored njega se osjećam kao labud, i ne dam ovom osjećaju da ode.
Ne dam ovom muškarcu ni da pomisli da treba otići.
Mi smo sada jedan nerazdvojan tim, spremni da koračamo zajedno i pregazimo svaku prepreku koja nam se nađe na putu.
Volim ga.
I želim da to zna.

09.07.2015.

Još jedno pismo osuđeno da zauvijek ostane neuručeno

Uzela sam nalivpero u ruke nakon toliko dugo vremena, znam to jer se tinta u njemu osušila. Namjeravala sam pisati tekst koji mi je na umu danima već. Volim pisati uz muziku, pa sam pustila soundtrack iz filma Goodbye Lenin, uvijek me nekako inspiriše, ali te note su me podsjetile na tebe, kao što me uvijek i podsjete. Dok ih slušam kao da ispred sebe gledam tebe kako zauvijek odlaziš... Svaki put.
Nakon nekoliko suza, kojih mi ni nakon dvije godine od tvoje smrti ne ponestaje, ovaj put nemam snage za osmijeh. Iako se svaki put nakon suza nekako natjeram na osmijeh, u slučaju da me odnekud vidiš, da me ne vidiš uplakanu.
Lagani zvuci klavira mi paraju dušu, grlo i oči, zajedno sa tvojim glasom kojeg još uvijek mogu zamisliti u glavi, i tvojim likom kojeg još uvijek mogu vidjeti kad zatvorim oči.
Kao da je prošlo pet dana od našeg posljednjeg susreta, a ne dvadeset i jedan mjesec koji se nastavlja nizati jedan za drugim, dok te oblaci odvlače sve dalje i dalje u beskraj.
O, gdje si sad? Jesi li sa anđelima u visinama?
Vidiš li me?
Sjećaš li me se?
Toliko toga ti imam reći, što nemam snage napisati i suočiti se s tim.
I, znaš, svaki put kad sretnem tvoju curu, obradujem se kao malo dijete. Kad vidim nju kao da sam vidjela pola tebe.
Društvo se raspalo, rijetko kad da te ko spomene, a ja, ja ne uspijevam da te stjeram u kut svoga uma, iako to ponekad poželim makar na jedan dan. Tako jako me boli to što si otišao...ništa manje nego tog šesnaestog oktobra pretprošle godine.
Pišem ti ova pisma, koja nikad nećeš moći pročitati, i čini se sumanuto, ali bude mi malo lakše kad već nemam sa kim ponekad pričati o tebi i iznova prepričavati naš zadnji susret. Tako te čuvam od zaborava, da znaš da neko još uvijek misli na tebe i nekome još uvijek jako nedostaješ. Kako mi samo nedostaješ...
O, gdje li si sad, moj pali anđele?
Jesi li nasmijan?


P.S. Kako bi mi sad godio samo jedan bratski poljubac u čelo...

28.05.2015.

U kavezu vlastitih nesigurnosti

Bio je to brz prekid. Kad se konopac kojim me vezao dovoljno istanjio, tako je brzo sve puklo. I ne osuđujte me jer o tome pišem ovako javno, nemam namjeru poslati mu ikakvu skrivenu poruku. Ovaj blog je samo moje utočište u koje se uvlačim svaki put kad dovoljno zajebem.
U glavi mi se premotava film od proteklih godinu dana. Ljubav, leptirići, problemi, smijeh, svađa, suze, svađa, nervoza, svađa, svađa.

Bila je to duga veza.
Možda malo preduga s obzirom na okolnosti.
Malo preduga pauza za razvoj moje ličnosti.
Preduga za onu neukrotivu zvijer koja čuči u meni i reži na svakog ko je želi svezati i staviti okove na njezinu slobodu.
Na kraju je upravo ta zvijer iskočila iz mene i zaprepastila mene samu kako se uspjela osloboditi tako iznenada. Iskočila i pregrizla lance i sve što me vezalo da ne pobjegnem u duboke kutove svoga uma.

Prekidam film u glavi i prvo što pomišljam: jesi li to stvarno bila ti. Djevojka koja je uvijek težila da bude s izgrađenim ličnostima, završila je pored dječaka koji razmišlja potpuno drugačije od nje, pliva po površini, ne razumije pola riječi koje ona kaže. Zato mi je rječnik sad dosta prostiji (ne mislim na psovke) dok komuniciram s ljudima, jer godinu dana sam morala koristiti najjednostavnije riječi u rječniku kojim raspolažem, tek zato što me nervira kad me neko blijedo gleda dok mu pričam ili me pita:"Šta znači *Preferirati (ko je pregledao moj profil zna zašto baš ovu riječ navodim kao primjer)?" pa kad vidi moj blago razočarani pogled doda:"Zaboravio sam šta ta riječ znači."
Eto što su moji tekstovi bili loši, nije bilo inspiracije i nije bilo pravih riječi za dobar tekst.
Našla sam tipa koji potpuno odudara od mog karaktera; ne čita knjige, ne sluša baš muziku, ne piše i nije zainteresovan za moje pokušaje pisanja, ne zna ništa o temama koje mene zanimaju, nema teme za razgovor osim:"Volim te, nedostaješ mi, želim te vidjeti, bla, bla, bla." Jedino što je imao od Must have stvari da bi mi se svidio od početka bila je pismenost. Što me na kraju ove veze dovelo do zaključka da nije bitno kako piše dok god je misao kvalitetna. O tome ranije nikad nisam razmišljala.
Imao je izrazitu potrebu da zna gdje sam, s kim, do kad, po mogućnosti da mu se te informacije dostave ranije. Ako sam u muškom društvu da me nazove "samo da bi mi čuo glas". O, ne osuđujte me jer mi je bilo potpuno svejedno prekinuti dugu vezu!
Iako je primijetio da je moja potreba za slobodom jako izražena, stezao je konopac dokle god je mogao, dokle god sam dopustila. O, kako bi on samo stegao da ja nisam Đubre kakvo jesam.

Sigurno se pitate kako nekoga može promijeniti druga osoba. Može, tako jednostavno. Tako jednostavno da neko vrijeme i ne skontate šta vam se dešava, jer podsvjesno vas ta osoba pretvara u sebe. Pa ne kaže se džaba:"S kim si takav si."
Bio je jako dobar prema meni, ruku na srce, jer sam ja znala kontrolisati sve. Bila sam muškarac koji se brine o svojoj slabijoj polovici iako je uvijek meni trebao neko da me štiti. Ja sam morala da budem ona jača. Ljudi koji me ne poznaju misle da sam kamen, dok moji prijatelji znaju da vazda tapkam u kavezu vlastitih nesigurnosti i da mi treba neko pred kim mogu biti slaba.
Ova veza me jako iscrpila, i ne zato jer nisam spremna na dugu vezu i vezivanje, nego zato što nisam bila spremna da odgajam dijete koje je već odraslo, da ga vučem za ručicu i brinem se za oboje.
Nisam tražila puno, samo sigurnost, kad zagrlim nekog da mogu opipati čvrsta ramena, ruke koje će me štititi od svega, da čujem muško koje ima čvrst stav, nekog ko će me znati nahraniti kad sam gladna, primijetiti kad ga gledam krišom ili slažem face. Sigurnost. Pokazuje se na toliko različitih načina, izviruje iz sitnica.
A od svega toga, dobila sam samo hladnu vodu pravo u facu, da me probudi iz jednogodišnjeg kunjanja. Da sapere masku koja mi se stvorila na licu, da očisti prašinu s mozga.
Sad sam sretna. S njim to dugo nisam bila.
A uvijek sam bila ta koja je savjetovala druge da pobjegnu iz loše veze. I ta činjenica je bila moja čaša vode.
Bilo je dosta razmišljanja o tuđim emocijama, zašto ne bih malo mislila na sebe? Zašto ja malo ne bih bila sebična kad svi oko mene mogu sebi priuštiti taj luksuz s vremena na vrijeme? Odlučila sam i ja pokazati zube i zaista biti arogantna prema ljudima kojima tako i izgledam. Koga više briga za tuđe mišljenje, ja samo želim biti sretna.

05.05.2015.

Pripravnik = Stoka

Prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg posta na ovom blogu. Nekad sam znala pisati po dva, tri na dan, a sada, po dva, tri godišnje. Nije me prošla potreba za pisanjem, samo je pokušavam otisnuti u najdublji kut sebe iz sebi nejasnih razloga. Razmišljam o tome danima. Pitam se šta mi se desilo. Desili su se ljudi, ljudi koji me vuku za sobom u dubine svojih bljutavih voda prosječnosti. Ne, ne želim biti prosječna, ali prvi put u životu me ljudi prihvataju kao "normalnu" i osjećam se mirnije. Nosim krinku osam do dvanaest sati dnevno i glumim sasvim prosječnu curu. Ponekad prokomentarišem Severinu ili slične pevaljke, čak se i našminkam, jer to valjda rade prosječne cure.
U poslu koji radim (na sreću samo privremeno) je bolje biti prosječan. Bolje je biti jedna od "djevojaka današnjice", jer većina medicinskih sestara govori njihovim primitivnim jezikom, pa se dobro slažu.
Pod pojmom "djevojka današnjice" mislim na profil djevojke koja sluša muziku tipa "Mama, mama, spavam sama", uvijek je utegnuta neovisno o tome da li ima tijelo koje se da utegnuti u usku odjeću, sa dosta pudera, po mogućnosti nacrtanih obrva (jer prirodne nisu dovoljne), ne razumije kako neko može čitati knjige (osim Pedeset nijansi sive naravno), internet joj služi samo za facebook i objavljivanje selfija, i po mogućnosti hrane koju jede (obavezno nutella, milka čokolade i tako te gotivne poslastice), izlazi u disko, ili na tezge Milice Pavlović i sličnih pevaljki čiji tekstovi isušuju mozak. I, što je najvažnije, dok priča, ona medi.
Ali, s obzirom na to da ja nisam toliko raspoložena za nošenje tako debele maske prosječnosti, pod kojom bih se vjerovatno ugušila kao riba na suhom, većinu vremena šutim na poslu i smješkam se kad mi šta kažu. A oni vjerovatno pomisle (što mi je jedan pacijent rekao):"Kako je samo tiha i povučena ova cura."
Nudim im stolicu da spuste svoje gospodske stražnjice, nudim se u svakoj prilici da radim njihov posao, odem gospama do kioska (jer očito nisu sposobne same sebi kupiti jelo, ali im je vječita isprika da ne smiju izlaziti u medicinskoj opremi, a kako onda ja smijem nije mi jasno) ponekad čak i operem suđe od kafe , jer, lakše je ako vide kako si samo poslušan Volonter (nikad me niko nije nazvao pripravnicom ili medicinskom sestrom jer gledaju da umanje moju vrijednost što je više moguće), nego da si gospođica ili arogantna persona puna sebe. Jer ako si arogantna (u prijevodu ako imaš svoj stav), prijavit će te kome stignu, čak će reći i da ništa ne radiš, da kasniš na posao i slično (iz iskustva vam govorim), a da za to i ne znaš dok te neko od nadređenih ne upozori.
Naravno, kako to i ide u svijetu primitivnih ljudi, niko mi nije rekao ništa lično. Nasmiješe se ljubazno, pošalju me da zaradim dio njihove plate, i sve je super. Dok nisam čula viku u susjednoj sobi, tačnije dio trač partije o meni, nisam znala koliko nisko mogu pasti te žene.
I kako onda da ne ubiju svaki molekul života u meni, osobe toliko prazne, a pune sebe?! Kako da ne ubiju inspiraciju u meni kada pričaju o svojim praznim životima i drugim ljudima koji, za razliku od njih, imaju živote?!
Bile su mi počele ispirati mozak svojim primitivizmom. I moram priznati, nikad nisam bila sretnija što sam došla kući. Vratila sam se iz najgore sfere svog života u ovaj rahatluk gdje imam svoj dobro uhodani ritam života.
Možda mi je baš ovo trebalo da me probudi. Iako je pet mjeseci pritiska, negativne energije, galame, krvi i suza previše, shvatila sam šta ne želim biti u životu. Ne želim biti medicinska sestra (ne, ne bojim se krvi i nisam gadljiva dok god imam rukavice). Ne želim biti ono u čemu sam, bez lažne skromnosti, odlična. Osjećaj jeste dobar; pomagati ljudima, proći hodnikom u bijelom mantilu dok me svi gledaju kao anđela na zemlji, ali nije vrijedno unutarnje mene. Poželjela sam spavati mirno, kao prije pola godine, onim zdravim snom. Da spavam i nemam noćne more, da ne sanjam krv, zavoje, igle, da se ne budim po pet, šest puta tokom noći tražeći cigaretu da se smirim. Da ne spavam sat vremena dnevno jer me taj isprekidani večernji san ne odmori. Previše je za jednu djevojku da dvadeset sati dnevno gleda krv i ljude koje uzima bolest.
Za to masku nemam.
I prije nego što neko od vas poželi biti medicinar, neka dobro razmisli. Nije to samo šetanje kroz bolnicu u bijelom mantilu i klompama kao što vas uče u vanrednim školama, puno je više od toga. Puno je ozbiljnije od toga. Šteta što većinu zaposlenih medicinskih sestara niko nije naučio šta je kolegijalnost. Doduše nije ih imao ko naučiti tome, jer je veliki broj njih dobilo posao nekad u ratu, pa su naknadno dobile papir koji kaže da imaju završenu medicinsku školu, od koje nisu ni vidjele ništa više osim baš tog papira.
Što je najgore, većina tih žena ima svoju djecu, a tuđu tretiraju kao stoku.
Dakle, ako još uvijek neko od vas želi biti medicinar (pripravnik), evo par savjeta:
- Persen su odlične tablete za smirenje,
- ne svađaj se jer si niko i ništa,
- radi jer će ti to trebati,
- pazi kome ćeš pokazati da znaš raditi jer će te neki izgaziti kad vide da može neko umjesto njih,
- nemoj biti medicinski tehničar, u Njemačkoj primaju i stolare, samo ako znaš jezik.

P.S. Apelujem na profesore bosanskog jezika, neka nauče Tuzlake slova Ć i Đ, očito su im promakla tokom dvanaestogodišnjeg (ili dužeg) školovanja.
hvala vam na izdvojenom vremenu za moje frustracije,
do sljedećeg posta

16.08.2014.

Gdje je nestala ona djevojčica?

Sjećam se svoje prve posjete bloggeru. Imala sam crnu tastaturu, antenu za internet zalijepljenu na prozoru koji je gledao prema zgradi u centru grada, i svi su se pitali šta je to na prozoru. Drugačije nije bilo konekcije. Stolica za računar je bila zelena.
Sjećam se te djevojčice od trinaest godina koja je uvijek imala potrebu da bude drugačija od svojih vršnjaka. Voljela je pisati pjesme, čitati novine "Bravo girl" i igrati se badmintona. Imala je hrčke, mislila je da će ih imati zauvijek. Ali...
Djevojčica je s godinama nestala. Crnu tastaturu je zamijenio laptop, antena već odavno nije na prozoru, zamijenio je modem, stolica se rasklimala. Odselili smo iz te kuće prije četiri godine.
Ukratko, sve se promijenilo.
I dalje sjedim i pišem postove na bloggeru, doduše dosta rjeđe. Sjećam se i da je tad radio brojač posjeta na bloggeru, i ljudi su se družili ovdje, ostavljali su jedni drugima komentare, čitali jedni druge, savjetovali jedni druge. A sad, pa, sad nemam ni jednog virtualnog prijatelja.
Ovaj blog je sa mnom prošao kroz dio osnovne škole, kroz srednju školu, i sad je sa mnom zajedno u ničemu. Ljudi su me mrzili zbog njega, znala sam svakoga opljuvati i omotati sarkazmom.
Djevojčicu je godinama tiskala ova buntovnica i tjerala je da se makne od tastature i njoj prepusti pisanje bloga, i sve ostalo. I uspjela je, uspjela sam. Još uvijek sjedim tu i pišem post, kao da se ništa nije promijenilo, a zapravo, sve se promijenilo.
Ne pišem više pjesme, sada pišem romane. Ne čitam više novine "Bravo girl", nego "Ljepotu i zdravlje". Ne igram se više badmintona, nemam s kim. Nemam hrčke, imam mačku.
Punoljetna sam, iako sam kao dijete uvijek bila uvjerena da neću doživjeti osamnaestu, sada već devetnaestu godinu.
Sve se toliko promijenilo.
Moj život se na kraju pretvorio u sve što nisam željela, u sve što mi je bilo nezamislivo. Ostala sam na srednjoj školi, iako sam uvijek mislila da mogu više od toga. Roditelji mi ne vjeruju, iako nikad nisam bila problematično dijete. Prijatelji su se razbježali, iako sam uvijek bila omiljena u društvu.
Jednostavno, jednog dana se probudim i vidim da više ne držim sve konce u rukama i da drugi upravljaju nečim što je samo moje. Vidim da sam zapravo jedna kukavica koja im se ne smije suprostaviti, a uvijek sam bila buntovna. Vidim koliko sam se ja kroz ovo sve promijenila, koliko sam oslabila, koliko sam izgubila volju za svojim idiličnim životom.
Voljela bih se vratiti u kožu one djevojčice od trinaest godina, proživjeti sve ono što je ona propustila, pobjeći od ovog ništavila.
do sljedećeg posta...pusa.

24.05.2014.

Pokloni mi značenje

Nalivpero se odavno ispraznilo.
Toliko davno da sam to i zaboravila, i nosila ga sedmicama u torbi u slučaju da mi zatreba. Što da se, neka tako važna riječ, rečenica (ili pak broj) trebala zapisati i sačuvati, a moje omiljeno pero prazno, u nemogućnosti da posluži svojoj svrsi.
Kao tup žilet recimo.
Međutim, jasno je da svrha ovog nalivpera nije samo da zapiše neku naizgled važnu rečenicu, vrijednu sjećanja. Njegova svrha je da švrlja priče poput ove, kojih, na moju žalost, u zadnje vrijeme nije bilo puno, zapravo nije bilo ni jedne. Zapala sam u taj krizni period kad sam se nakon naleta ironije sažalila sama nad svojim životom (neću reći sudbinom), i kada mi je nametnuta mržnja prema vlastitom jeziku, nečem što se uvijek izdvaja ispred svih mojih hobija. Možda baš zato što za pisanje nemam nikakav preduvjet, nikakav skup predmet mi za to nije potreban (kao što je potreban npr. za fotografiju). Služim se običnim papirom sveske koja ne košta više od dvije dragocjene marke, i nalivperom koje je moj tata pronašao u šumi. Ono što želim naglasiti je da on nije ni svjestan da je ovo nalivpero najljepši i najdragocjeniji poklon koji sam ikad dobila, ako se uopšte može nazvati poklonom u pravom smislu te riječi. Neka mi halali onaj ko se nije znao brinuti o njemu, što sam ga prisvojila i redovno pišem svakojake priče (i dva romana) s njim.
To ne znači da vi, moji bliski prijatelji, koji ovo čitate, trebate hodati po šumama pred moj rođendan i tražiti izgubljene predmete kojima neko nije znao rukovati, da biste me istinski zadovoljili i zadivili svojim poklonom za moj rođendan, nego da je bitno da poklon ima svoju svrhu. To takođe ne znači da mi možete pokloniti vosak za depilaciju samo zato što sam žensko (ovo žensko i nije bilo potrebno naglasiti, i "muškarci" ga redovno koriste).
Ono što je interesatno, i što me zadnjih godina uporno nastavlja čuditi je to što meni; fotografu, umjetniku, spisateljici, i strastvenom čitatelju nikad niko za rođendan nije poklonio išta vezano za moje hobije i interesovanja. Nevezano za rođendan, dobila sam jednom knjigu, od H. (kojoj se još jednom zahvaljujem), i spomenuto nalivpero, predmet koji mi je tata slučajno poklonio (koji mi je, eto, najpotrebniji predmet odmah nakon četkice za zube i voska!) koji mu se slučajno prepriječio na putu i svojim prizorom ubo pravo u pronicljivo oko.
Dobro, da, tu je i mp3 player koji sam dobila od meni dragih osoba. I to je to !
Tamo kod rečenice da mi za pisaje nisu...(da preformuliram) potrebne pare, pa to biram kao svoj glavni hobi, sam skrenula s teme i počela pisati o poklonima. Ne, nije mi uskoro rođendan, i ovime nisam imala namjeru reći šta želim da mi poklonite (odnosi se na prijatelje), niti to da je vosak za depilaciju definitivno najgori mogući poklon za osamnaesti rođendan, ali rekla sam i ponavljam; kad darujete nekog bitna je svrha poklona, ali dobro obratite pažnju kakvu poruku time šaljete. Četkica za zube ima najveću uporabu, ali ako je nekome poklonite prvo što će pomisliti jeste da ima neugodan zadah iz usta.
A parfem? Pomislit će:"Smrdim li ja to tebi dragi, ili si samo staromodni stranac koji me uopće ne poznaje?"
Ako govorimo o ljudima koji cijene sitnice, pušaču je dovoljna kutija cigara, piscu nalivpero ili rokovnik, čitatelju knjiga ili hrpa novina, kolekcionaru nešto za kolekciju, ljubitelju muzike (staromodnom) kaseta ili CD, (modernom) MP3 ili slušalice.
Gledajte na svrhu poklona, ne u njegovu novčanu vrijednost.
Za moj 17. rođendan, od mame sam dobila skupocjeni parfem koji sam imala želju proliti u WC šolju jer me tolikim nepoznavanjem mene uvrijedila.
Kada sam pisala o tome kako je moje (tuđe) nalivpero suho, imala sam namjeru pisati o tome kako mi jedna osoba nedostaje, ali to može pričekati, baš kao što čekam i ja, upravo tu osobu, sedmicama.
Ali morala sam završiti treću temu koju sam odnekud iskopala.
Pokloni vam govore koliko vas neko zapravo poznaje.
P.S. sutra ću da si poklonim neku knjigu, na bilo kojem jeziku osim bosanskog (trenutno mi se gadi).
Do sljedećeg posta... P.P.S. sretan ti peti rođendan, dragi blože.

26.04.2014.

Ćorsokak

Zašla sam u slijepu ulicu, u jednu od onih u kojima sam se već jednom izgubila. Nikad se više nisam pronašla, i znam da nikad više i neću. Nisam zato ni došla baš na ovo mjesto. Nisam došla iz neke posebne namjere. Samo sam tražila prijatelja. Zalazeći sve dublje u slijepu ulicu svog života, moje potrebe su se počele mijenjati. Nestala je potreba za prijateljem, ispala iz džepa kao novčić i ostala negdje na početku ulice, gdje je još bilo nade da se izvučem i pobjegnem. Umjesto toga, pronašla sam potrebu za ljubavlju, potrebu za sigurnošću. Voljela bih da mu pripadam, da budem samo njegova, i da on bude samo moj. Da samo o njemu sanjam i da samo njega ljubim. Zvuči posesivno. (censored)
Nastavljam koračati ulicom iako znam da nikuda ne vodi, u nadi da je na početku nje stojao samo krivi znak, i da izlaz ipak postoji. Ono što stoji kao zid u ovoj ulici i čini je upravo slijepom je jedna osoba koju iz sve snage želim srušiti. Tiskam je kao zid i produžujem ulicu, činim ovu šetnju s njim dužom. Možda ipak on odluči srušiti zid i nastaviti šetnju sa mnom bez ikakvih prepreka.
Želim ga voljeti, imam previše energije za to. Već me svu obuzeo onaj osjećaj zaljubljenosti i euforije koji sam skoro bila zaboravila. Prepoznajem to po svom osmijehu koji se izobliči i dobije neku novu dimenziju koja izgleda neodoljivo na mom licu svaki put kad se zaljubim.
Imam snagu i imam ljubav.
Imam i osobu koju mogu voljeti i na koju želim trošiti svu svoju energiju. A imam i zid.
Nastavljam kročiti ulicom, u njegovom ne tako prijateljskom zagrljaju. Nismo više samo dva prijatelja, on zna za moje osjećaje.
Koračajući ulicom pričam mu svoju priču o slijepoj ulici, nijemo ga molim da sruši zid.
Molim ga svakim svojim zagrljajem, svakim pokretom usana, svakim dodirom rukama. Molim ga svakim pogledom i osmijehom, budi moj, ne puštaj me da sama izađem iz ove ulice, ne puštaj me da te ostavim pokraj tog zida. Pitam se, zašto ga toliko jako želim srušiti i učiniti ovu ulicu prohodnom, pa nije jedina na svijetu. Zašto sam toliko uporna? Ne ide to uz moj karakter.
Kada sam ulazila u ulicu, nisam imala namjeru rušiti išta, samo sam željela vidjeti šta se tu nalazi i iskoračati kao da tu nikad nisam ni bila. Sad želim zaći puno dublje i zadržati se što duže. Zar je puno ova vječnost koju tražim bez ikakvog prava i povoda?
Iako sam se već udaljila od početka ovog ćorsokaka, imam dva izbora; kukavički se vratiti tamo odakle sam došla, i truditi se da zaboravim ovu adresu, ili ići hrabro ispunjena nadom, i udariti glavom o zid koji zagrađuje ćorsokak.
Doduše, postoji i šansa, jako mala, da će se zid na posljetku srušiti.
Međutim, postavlja se pitanje; da li sam zaista kukavica ako sad odustanem, ili sam upravo kukavica ako nastavim pratiti put kroz slijepu ulicu, ne odričući se svog saputnika. Ali, svrha moje nedoumice nije da se samoj sebi prikažem kao hrabra osoba, nego da opet izađem na prohodan put, posut sunčevim zrakama, a ne vrelim kišnim kapima.
Nebo nada mnom počinju prikrivati gusti oblaci.
Odluka je donešena zajedno sa njima, iskoračat ću što prije iz ovog čorsokaka.

17.04.2014.

Neka kiša dušu smiri

Cijeli dan slušam kako ljudima ne godi kiša, kako žele sunca. A opet, kad usja, žale se svi da je prejako.
A meni baš godi kiša. Smiruje me. Smiruje me iako sam već odviše smirena. Drži me u mom vlastitom oklopu u koji sam se odveć dobro smjestila.
Smiruje me zvuk tih naizgled lahkih, a teških kapi dok udaraju u oluke, dok se stapaju s lišćem šume u blizini moga prozora.
A i ona svjetlost, pomalo tamna, odmara mi oči. Svojom jačinom ih poklapa i tjera na san. Ne onaj san kakav sanjam dok spavam, nego san kojeg sam svjesna, kojeg sama stvaram.
Cijela ta kompozicija koju stvaraju kiša i oblaci odaje melanholičan prizvuk. Tako mi prija, kao nikad prije.
Želim da sjedim cijeli dan na svom prozoru i uživam u atmosferi koja rijetko kome godi. Želim da opet stanem na mokar pločnik ispod prozora, dok me hladnoća prožima. Želim da se smijem bez naročitog razloga, a ne da satima, ako ne i danima tražim razlog za smijeh. Želim da se na kiši okrećem raširenih ruku.
I da budem sretna.
Sama.
Sa sobom.
Ovo nije post u kojem žalim samu sebe, ili svoju samoću. Ovo je post u kojem upravo to slavim. Ovo je post u kojem sama sebi bez riječi govorim šta mi u životu fali, ali i s čime sam sretna.
Fali mi neko. Neko neodređen, u kome ću da utapam svu melanholiju koja me potapa.
Fali mi neko s kim ću zajedno da slušam kišu, gledam filmove, pušim cigare.
A baš toga nema.
Zato sama sjedim ovdje na prozoru, sa cigarom u ruci, slušajuć' tiho udaranje kapi od oluke, i lišće šume iznad moga prozora. Gledam oblake dima kako izlaze iz mojih usta, povlačim dim cigarete, i nastavljam gledati u mokar pločnik sa kojim se stapaju kapi kiše. Želim još jednom da ga dotaknem bosim stopalima, zatvorenih očiju, ne vodeći brigu šta će pomisliti djevojčica iz kuće pored koja me vidjela prije petnaestak minuta kako se kao luđakinja bosa u ogrtaču penjem na prozor vlastite sobe.
A možda i jesam luda, ali, koga briga. Meni je ovako lijepo, u vlastitom oklopu od melanholije, slušajući kapi kiše dok udaraju u oluke, pušeći cigaretu na prozoru, gledajući mokar pločnik koji opet želim dotaći bosim stopalima.

23.02.2014.

Moj tata je moj heroj

Iako su moja sjećanja iz djetinjstva poprilično bistra, jako malo njih u sebi sadrži lik moga oca. Skoro cijeli moj život je radio u inostranstvu, kući bi dolazio svaka dva mjeseca, nekad i češće, nekad rjeđe, provodio tri-četiri dana kod kuće i opet odlazio. Iznova i iznova. Koliko god nas je kilometara razdvajalo, bili smo jako povezani, osim u periodu između moje trinaeste i sedamnaeste godine, kada se stvorio jaz uobičajan za odnos svakog pubertetlije i roditelja.
Iako ne djelujem kao osoba koja je vezana za roditelje, falilo mi je prisustvo oca svih tih godina. Falio mi je njegov zagrljaj, njegove anegdote, samo njegovo prisustvo.
Falio mi je otac.
Dok je on išao kilometrima daleko da bi nam zaradio za život, pristojan džeparac, odjeću, mobitele, auta, napravio dobru kuću. Ukratko, činio sve da bi našoj porodici omogućio život čak i viši od standarda, a oduzimajući nam nešto što nikakav novac ne može kupiti; prisustvo oca. Iako bih mnoge stvari promijenila da sam ja neko, zahvalna sam mu na tome i ponosna na njega.
Ponosna sam na to što mogu reći da je moj otac fakultetski obrazovan, poliglota, čovjek koji se izborio za većinu svojih snova, i i dalje se bori, bez obzira na sve.
Prije četiri mjeseca je prestao raditi za firmu u kojoj je proveo devet godina i od tad je kod kuće. To je najduži period koji pamtim da je tata kod kuće. Iako sam bila jako zabrinuta za našu budućnost i njegovo zdravlje nakon gubitka posla, ovaj period, ova promjena mi je jako dobro došla. Naš odnos se znatno učvrstio, napokon možemo pričati o (skoro) svemu, ne svađamo se (a dobro, nismo ni prije jer ga toliko poštujem da nisam nikad povisila ton na njega), pijemo kafu zajedno i pušimo cigare zajedno. I koliko god drugi roditelji njega smatrali lošim ocem jer mi dopušta uživanje cigara, ja samo mogu reći da je on upravo suprotno od toga. Trebate shvatiti da dobar roditelj nije onaj koji djetetu zabranjuje stvari, nego onaj koji ga poučava pravim životnim vrijednostima. Ciljano ovo pišem i navodim cigarete kao primjer jer sam ogorčena ponašanjem nečijih roditelja, ali neću da pišem o tome. Ovaj post je posvećen mom tati. Iako većina ljudi nikad i ne sazna da sam pisala o njima, ja se osjećam bolje kad pišem. Dakle, ovo nije post u znak zahvalnosti mom ocu, nego je čin sebičluka.
Godinama sam slušala priče o tatinom poslu, vremenom se i brat uključio, a ja sam bila samo nijemi posmatrač koji je jedva i razumio materiju o kojoj razgovaraju. I još uvijek se pitam šta je to "dracanje". Međutim, moram priznati da sam kroz godine uznapredovala. Kad sam se upisivala u srednju školu nisam uopšte znala stručno zvanje svog oca, a profesori su se čudili. Sad sam ga napokon uspjela upamtiti. Moj tata je inžinjer obućarske tehnologije.
Prije nekoliko dana je počeo raditi u gradu u kojem živimo. Okusila sam taj način života kad je otac na poslu do četiri, a ne do šesnaestog, sljedeće sedmice, do polovine marta. I naravno, otišla sam mu na radno mjesto, ne iz namjere da se radnicima prikažem kao tatina princeza, nego da napokon vidim profesionalnu stranu svog oca. Po dosadašnjim pričama o poslu sam zaključila da je tata zmaj, da riga vatru kad neko nešto pogriješi, ali iz priloženog sam vidjela da je blag. Ili stari, ili je ispao iz fazona.
U meni se probudio tako jak osjećaj zadovoljstva kad sam vidjela majstora na djelu, koji sam, kao i obično, prekrila kamenom maskom na licu. Da sam mogla zaustaviti vrijeme, vrisnula bih i skoknula koji put da izbacim iz sebe toliku navalu energije, jer u suprotnom sam nadomak suza. Znam da za vas nije ništa spektakularno vidjeti čovjeka sa dijelom cipele u ruci, ali za mene je to bilo kao da sam vidjela čovjeka koji drži cijeli svijet u ruci, tako sigurno, s laganim pokretima ruku koji odaju godine iskustva, i izrazom lica koji pokazuje koliko se unio u posao. U jednom trenutku sam opet vidjela onu snagu, samopoudanje i staloženost, taj njegov dobro uhodani ritam po kojem ga poznajem, a koji sam vidjela u nekim drugim sferama njegovog života.
U tom istom trenutku sam vidjela svojega idola, sebe u njemu. Ukratko; vidjela sam osobu koju volim najviše u svome svijetu, bez obzira na kilometre i godine koji su nas razdvajali, bez obzira na kamene zidine kojima me je uvijek ograđivao od ostalih u namjeri da me zaštiti. I zato je on moje sve; moj otac, moj prijatelj, moj učitelj i moj heroj.
Moj tata je moj heroj.

16.02.2014.

Još uvijek osjećam tvoju energiju pod prstima

(Za bolji ugođaj, pustite pjesmu koju sam zbog ovog posta postavila)
Palim svijeću i spuštam je u limenu kutijicu u kojoj se nalazi ruža od papirne maramice koju mi je dao, i nekoliko papira punih riječi upućenih njemu. Znam da ih ne može pročitati, zapravo možda i može, negdje u dubini sebe vjerujem da može, ali ih uglavnom pišem da sebe olakšam.
Nisam kršćanka i svijeću ne palim iz vjerskih razloga, palim je svakoga dana samo da u njegov mrak unesem tračak svjetlosti, neka vidi da neko još uvijek misli na njega. Nekome još uvijek nedostaje.
Danas je četvrti mjesec otkako Aldin nije sa nama. Mislim da ga prvi put zovem imenom, nikad nije imao priliku čuti to iz mojih usta.
Palim cigaretu od plamen svijeće, iako me boli glava jer sam ih previše ispušila ovih dana, palim je u nadi da će me smiriti. Nisam uznemirena, ovo je samo jedan dan koji je neizdrživ, koji želim da prespavam. Želim da utonem u san i barem tako pobjegnem od vlastitih misli koje me danima proganjaju. Želim da pobjegnem od pitanja koja se neprestano u glavi nižu iako sam svjesna da odgovore neću dobiti. Neću saznati gdje je, ni kako je, ni da li je sada tu, ni da li je sad sretan. Neću saznati da li ja njemu nedostajem toliko koliko on meni. Samo se umaram razmišljajući o tome i nagađam odgovore oslanjajući se na vjeru. Zaista, ljudi se vraćaju vjeri onda kada sva druga rješenja iscrpe.
I stvaraju vlastita vjerovanja.
Grade mostove nade koji ih vežu za život.
I rijeke suza koje pod njima protiču.
Konstantno imam osjećaj kao da je tu, pišem listove riječi koje mu nikad nisam rekla, samo zato što se osjećam glupo dok slušam svoj glas koji se obraća tišini. Nisam luda, to je samo moj način da se suočim sa gubitkom. Zapravo, ne suočavam se sa gubitkom, nego se uvjeravam da gubitka nema, da je još uvijek tu.
Iako se nižu dani, a već i mjeseci, otkad ga nema, i dalje osjećam njegov miris dok mirišem ružu, i dalje mi u glavi odzvanja njegov glas, i dalje pred očima vidim njegovo lice. Tu je i zauvijek će ostati tu. Zauvijek će ostati tako mlad, makar u mom sjećanju.
Zauvijek će se smijati zajedno sa mnom i zauvijek ću ga nositi gdje god da krenem.
Jedino što se nadam da neće zauvijek ostati su bol i praznina.
Suze i tihi jecaj.
Mrak i tišina.
Iako sam svjesna da vremenom ne postaje lakše, ostaje isto. Još uvijek pjesme dijelim na "one koje podsjećaju na njega" i "ostale". Iskrade se pokoja suza ili tužni osmijeh kad ih čujemo ja i još par prijateljica koje još uvijek misle na njega.
Jedina stvar koja olakšava je to što nisam sama u ovome, što imam kome reći kako se osjećam ili spomenuti anegdotu o njemu.
I uvijek mogu pružiti ruku u zrak i zamišljati da je sa druge strane dodiruje, i da mu je lakše, a uz to se i nasmijati, tek tako, da ne zaplačem.
Dok ova melodija probija moje grudi kao stotine oštrih noževa, dok svijeća polahko dogorijeva, dok ovaj dan prolazi, pušim cigaru i premotavam uspomene. One, koje će mi zauvijek izazivati osmijeh i suze na licu. One, koje će zauvijek trajati.

01.12.2013.

Šapat univerzuma

Gledam kao kroz maglu, pasivno, u nekom polu snu. Stvari se odvijaju skoro neprimjetno, monotono. Uspavljuju moju ionako mirnu i uspavanu prirodu. Skoro ništa se ne dešava, a u meni se ni jedan glas tome ne protivi. Odveć je svaki krik utihnuo, svaka glasna žica se opustila i sve se tako mukom slaže i pristaje na ovu polu smrt.
Dišem, tiho, čuje se pokoji dugi izdah dima od cigarete. Moje tijelo je živo, zaista. A unutra, unutra sve spava dubokim snom. Međutim, san prekide iznenadno kucanje o moju glavu. Kao iz daljine čujem:"Vrijeme je za buđenje. Tu je." - na šta odgovaram u sebi:"Neka ide, pta god i ko god da je. Nisam zainteresovana za život. Odmaram se. Neka ide. Neka me ne budi." Glas ushićeno nastavlja:"Tu je! Tu je! Nešto će se desiti. Sudbina je davno odredila da se u ovom trenutku probudiš."
Da se probudim... Ali zašto? Nepoznati glas probija tišinu:"Imaš osamnaest godina i dosadno ti je? U tvojim godinama..."
STOP! Pauza!
Buđenje !
Sudbina je odavno odredila, otvoriću oči u tom trenutku kad čujem ovu rečenicu od ovog ugodnog glasa, ugodnijeg od bilo kojeg koji sam za svojih osamnaest godina čula, izgovorenu kroz usne za kojima ću kasnije žuditi.
Otvaram oči i gledam ga.
Muškarac zaista osobenih crta lica, špicastog nosa, zelenih očiju, kose boje kestena, vitak. I to je to? Zbog toga sam budna i za tim ću žuditi? Cijeli univerzum na trenutak se zaustavlja i povikuje:"O da, više nego ikad. Žudit ćeš za njim više nego što si za bilo kim do sad. Odbacit ćeš tabue, predrasude, razum, sebe. Preporodit ćeš se zbog tog čovjeka."
Iako nije moj tip, cijeli univerzum je odlučio, odlučio je spojiti dvije potpuno nepoznate prirode, dva potpuno složena uma i dvoje vrele usne. I više nije bilo važno koliko ko od nas ima godina, koliko centimetara, koliko kilograma, koliko novca. Bili smo dovoljno stari i dovoljno mladi jedno za drugo, dovoljno teški i dovoljno lahki. Bili smo određeni da se na neki način svidimo jedno drugome bez obzira na sve one stvari koje su nas kilometrima razdvajale.
Trenutak se desio.
Fenomenalan hemijski spoj.
Koktel dima, smijeha i osjećaja. Koktel požude, čežnje i neke neopisive više sile.
Već sljedećeg dana smo nastavili kontaktirati, iako sam mislila da će on za noć i zaboraviti moje ime.
Svakim danom, sve je više zauzimao moje misli.
Svakim danom sam sve više željela prodrijeti u taj meni nepoznat um i ukoračati u njegov naizgled mračan svijet.
I zaista, želim se probuditi, znam da trebam.
Želim biti njegova, i želim da on bude moj. Ne u smislu posjedovanja, već u smislu zauzumanja svog slobodnog prostora u njemu. Sad je odveć kasno opirati se. Još prije mog rođenja, sudbina je odredila da ću sa osamnaest godina otići u kafić praveći se da sam zainteresovana za utakmicu, utakmica će završiti, on će sa poznanikom doći za moj sto, bit će mi bezveze, počet ćemo razgovarati, razmijenit ćemo pokoji osmijeh, imena, nastavit ćemo naš razgovor preko interneta, zaljubiću se. Stop. To je sve što je određeno sudbinom.
A dalje, dalje ćemo sudbinu krojiti sami. Dalje ćemo birati da li da činimo ono što je univerzum odlučio ili ono što mislimo da je ispravno.
A ja, ja sam već odlučila, ali to sad nije toliko ni bitno.
Dopustit ću sebi jedan veliki preokret i protest protiv tabua.
Poslušat ću zvuk univerzuma.
Budna sam.

18.10.2013.

Ostaće jedna ruža od maramice

Prošlo je već tri dana od njegove smrti. Toliko mi je trebalo da skupim dovoljno snage za napisati par riječi, rečenica o njemu.
U svoje 24 godine života, prošao je mnogo toga, mnogo lošeg, ali i dobrog. Kad je imao saobraćajku prošle godine, sjećam se da sam ga zezala da će umrijeti jer je imao krvarenje u mozgu, on je rekao da će na dženazi biti svega, gozba, a ja sam na to dodala da ćemo se svi radovati. No, kasnija stvarnost je bila potpuno drugačija.
Nakon njegove sljedeće saobraćajke, koja se desila prije dvije-tri sedmice, kad ga je opet neko čudo sačuvalo od sigurne smrti, opet sam zbijala šale na njegov račun.
Pili smo kafu u petak, rekla sam mu da je kao mačka, ima devet života.
I zaista je tako bilo. Cijelo to vrijeme, Bog kao da ga je čuvao, kao da nije želio da on ode sa ovoga svijeta, ne tako mlad.
A na kraju je sam sebi presudio. Ne osuđujem ga, uvijek je bio jedna dimenzija više za ovaj svijet. Bio je dubokouman, a takvi su danas rijetki.
Ipak, postavljam bezbroj pitanja, a tišina ne odgovara.
Hej, gdje li si sad, mače moje nezaštićeno? Zar je moralo tako biti? Zar da ja prvi put odem na dženazu baš tebi?
"Šta želite da napišem na buket?" - upita prodavačica kad smo prijateljice i ja kupovale cvijeće za njegov mezar. Ja ne znam, ja to nikad prije nisam radila. Nikad prije nisam kupovala buket povodom nečije smrti. Nikad nisam izgubila nekoga. Zar da tebi nosim cvijeće na mezar? Zar tebi, s kojim sam pila kafu prije nekoliko dana? Ne osuđujem te, imao si pravo na to. Svi imamo pravo otići sa mjesta koje nam se ne sviđa. Ali, nije taj nježni vrat bio za toga. Bio je za kapi parfema i poljupce.
Samo mrzim to što si ostavio toliko toga da me boli. Toliko uspomena, riječi, suza. Ostala je jedna ruža od papirne maramice koju si ti napravio. Ostala je jedna bombona koju si mi dao, ostao je onaj jedan iz Anee, što pravi blizance. Hah, neke uspomene mi izmame osmijeh na lice koji za sobom povuče suze. Kako samo boli.
Najjača uspomena je bila kad smo naručivali nes sa šlagom "i odozgo pospi", na šta si odgovarao :"De da skinem gaće pa me i naguzi za marku." (bio je konobar) hahah svaki put je iznova smiješno.
Ostala je jedna velika praznina, koju popunjavaju tvoje riječi, tvoj glas koji mi još uvijek u glavi odzvanja.
Samo ti nisi ostao.
Da mogu vratiti vrijeme, vratila bih se u prošli petak, samo da te na rastanku čvršće zagrlim, još jednom poljubim, i da još jednom osjetim tvoj miris i bratski poljubac u čelo.
Želim da još jednom čujem tvoje zadnje riječi upućene meni :"Od sad ću vam naplaćivati poljupce." Pa naplati, naplati, samo ostani, čuvaj taj život, možda je posljednji. - rekla bih.
Ali ne mogu se vratiti, i ne mogu se pomiriti s tim da te pojave više nema.
Mačka je izgubila svoj deveti život.
Kako da to prihvatim?

- S posvetom, mom prijatelju Javcu.

03.10.2013.

Neka ostane u ljetu svaka uspomena

Počelo je iznenada, kao što sunce iznenada proviri kroz oblake, a prestalo je kao što snijeg prestane padati u proljeće. Samo tako, nestalo je, kao sniježne pahulje na suncu. Bez ikakvog traga, kao da nikada nisu ni postojale.

04.09.2013.

Orošena ruža

Dolazi još jedna jesen u moj život.
Dolazi još jedna jesen u mene, u moje misli, pod moje pero.
Mijenja me, crpi, ispija vjeru, nadu, zrak.
Priprema me za hladnu zimu, dok moje suze klize niz lice kao žuti listovi sa osušene biljke. Odlaze od mene zauvijek.
Sa zadnjim sunčevim zrakama odlazi i nakrivljena linija s mojih usana.
Nemam više snage za smijeh.
Ni za nadanje.
Jedino za što imam snage sad je držanje ovog, već teškog pera, punoga neispisanih riječi i mastila. Nisam ga držala dva mjeseca, što je očit pokazatelj koliko sam bila sretna i ispunjena. Više to nisam. Pisanje je, zaista, najsamotniji čin.
U ovakvim danima, pero mi je najbolji prijatelj i utjeha. Umačem ga u svoju dušu i njime pišem riječi, pišem sebe. Ja sam svaka moja riječ. Svaka moja riječ je dio mene.
Sjedam pred ogledalo, u praznoj sobi, toliko jako osvijetljenoj da vidim svaku manu na svojoj koži. Gledam lik ispred.
Ko je to? Ko je ta već odrasla osoba u ogledalu? Gdje joj je onaj dječiji osmijeh? Ko ga je ukrao?
Lik iz ogledala me tužno promatra, kao da od mene nešto očekuje.
"Daj, ne budi tužna." - govorim joj. "Ne moraš se smijati. Prvo se isplači. Tu sam. Još uvijek sam u dubini tebe. Zajedno ćemo plakati i smijati se, ja dijete i ti žena. " - nastavljam, dok ona gleda zbunjeno. Žuti list sa nje spada. Leprša joj niz okorjelo lice.
Spada još jedan, parajući joj oči, kao oštar žilet. Polahko, oči joj postaju krvave. Boli je.
Šuti. Ne pušta ni jecaj, nema hrabrosti.
Obgrljena velom srama, šutke priznaje da sam ja, dijete bila u pravu kad sam joj govorila kako će sve završiti. Priznaje da sam bila u pravu kada sam joj govorila da se ne rađa još. A ipak šuti.
Slomljena.
Briše suze s lica, pušta dugi izdah. Nastavljam :"Sad se nasmiji. Budi vedra zvjezdica kao i onda kad si mi prkosila. Ne ljutim se. I dalje sam u dubini tebe. Slušaj me, ja ne govorim jezikom odraslih, ja govorim jezikom srca. Pusti me da isplivam na površinu. Tvoj razum te doveo na pogrešno mjesto, zato odrasli ljudi nisu sretni. Svi ušutkuju dijete u sebi, nemoj i ti.
Nasmiješi se. Uzmi crveni ruž - stavi masku na te blijede, ispijene usne.
Pokaži te bijele bisere. Pokaži te vesele linije oko očiju.
Prođi prstima kroz tu gustu crvenu kosu.
Razbaruši je.
Špricni koju kap opojnog parfema na vrat, neka pulsira tvojim toplim tijelom.
Zarumeni te obraze, kao zaljubljena djevojčica.
Digni se i kreni dalje. Preboli gubitak, pregrizi konopac koji te veže za prošlost, za njega. Otpuši bol dimom cigarete.
Sad si savršena.
Poslušaj me, biće ti lakše. Iskoristi svaku priliku da pokažeš svoj osmijeh."
Cakli joj se suza u oku.
"Voliš li ti sebe?" - pitam je, a ona šuti, i dalje posramljena time što je dijete u pravu. Voli ona sebe, to joj se iz očiju čita. Volim je i ja, iako zna biti glupa i iako me često ignoriše.
"Volim te i ja. I sada si jedino ti bitna, ne on, ne moj ego.
Budi sretna, s njim to nisi bila.
Voli sebe još više, pokazala si se u najboljem obliku i nije tvoja krivica to što on nije imao srce da te voli i mozak da te čuva, ruke da te štiti.
Nasmiješi se.
Ja sam tu. Doći će neko ko će i tvoje praznine umjeti da popuni.
Blistaš.
Lijepa si.
Kao orošena ruža u zoru, svježa i rumena, lijepa i mirisna.
I zato se nasmiješi."
A ona, skide veo srama i stavi iskrivljenu liniju opet na usne.
Zabljesnu me svojom vedrinom.
Ustade zajedno sa mnom, i, onako lepršava krenu do vrata, izađe iz prazne sobe, i ode među ljude, u život. Nasmijana.

20.08.2013.

We all make mistakes

Ovo je moj drugi dan na foto-kampu u Jelahu. Prijavila sam se sa još 32 ljudi i upala u grupu od 14 odabranih za učešće na osnovu pet fotografija koje sam poslala u prijavi. Bila sam vrlo uzbuđena kada sam dobila obavještenje, tatu sam nagovarala da me pusti da idem, i eto, došla sam. Bila je to definitivno najveća greška u mom životu. Prije toga sam voljela fotografiju i vjerovala da ću ovdje naučiti nešto novo, steći jedno pozitivno iskustvo i dobiti motivaciju da fotografišem i dalje. Međutim, fotograf koji je tu samo zbog nas i radi sa nama me spustio na dno. Fotografije koje se drugim ljudima sviđaju on gleda kao besmislene. Od desetak fotografija koje, moram priznati, jesu dobre, njemu se ama baš ni jedna ne sviđa. Kad ih je pogledao, rekao je "Ovdje će nam trebati puno vremena." Imam osamnaest godina i još uvijek nedovoljno izgrađeno samopouzdanje, nije imao pravo reći takvo nešto. Nije imao pravo. Mogao je reći nešto da bi mi pomogao, da budem bolja, šta ne valja, da ispravim. Nije rekao ništa. Samo me spustio na dno. Osjećam se užasno. Osjećam se kao stranac ovdje, udaljena oko 40 minuta od svoje kuće. Osjećam se suvišno. Želim kući. Što prije.

17.08.2013.

Riječi nazor napisane

"Riječi prestaju, jer kad je srce zaista puno, ne možete da govorite. Kad je srce preobilno, jedino tišina može da posreduje." - Osho (Hrabrost)... Juni, juli, i pola augusta, vrijeme se sve brže i neprimjetnije kreće, protiče, bježi u nepovrat i zaustavlja se u iluziji koju nazivamo prošlošću. Ne postoji to vrijeme nigdje više, samo u našim umovima. Međutim, nisam namjeravala pričati o vremenu, ono je potpuno nebitno. Svo to vrijeme se kao tornado uvija oko mene, mijenja stvari, haotično neke nosi, a neke tek donosi u moj život, a ja, ja stojim zarobljena u zidovima vremena. Stojim bez ijedne riječi. Papiri na mom stolu sakupljaju prašinu, iako sam nekada znala praviti duge pauze u pisanju, ova je najduža do sad. Toliko toga želim reći, toliko emocija želim iz sebe izbaciti, ispljuvati ih na taj nevino bijeli papir, ali riječi ne žele da me napuste. Ne žele da me oslobode. Osjećam da sam se prepunila energijom, ali ne znam pravi način da je oslobodim. Da, da, fotografija. Idealan način da izbjegnem svaku riječ, a da toliko toga kažem. Recimo samo da mi se trenutno gadi fotografija kao rješenje. Odbrojavam dane, još malo pa krećem u školu. Zadnji polazak u školu. Želim vidjeti svoje prijatelje, želim imati obavezu, želim imati prebukirane dane i premalo vremena za razmišljanje. Želim da na svaki mogući način sakupljam vrijeme da bih pisala i čitala. Ljeto mi je inače najsiromašnije godišnje doba, tad više nisam Ja. Ljeti sam samo najsamotnije i najdosadnije biće samoj sebi, dok je jesen uvijek tako haotična, tužna i haotična. Želim jesen. Želim haos. Želim ponovno sebe.

10.08.2013.

BROJAČ POSJETA?!

Wtf?! Da li je moj blog jedini čiji brojač posjeta ne radi već više od dva mjeseca? Nema šanse da se broj posjetilaca na blogu nije pomjerio toliko dugo jer znam da me ljudi čitaju.

26.07.2013.

17 shaking days

Nakon sedamnaest dana ja sam opet u svojoj kući, u svojoj sobi. Ja sam opet tu, sama, okružena onom dobro poznatom ubitačnom tišinom. Čime je ugušiti? Smijehom? Nije smiješno. Jecajima? Ne boli toliko. Muzikom? Ne, ne, sve to djeluje tako, tako, samački. Želim čuti onu viku, želim čuti Francuskinje sa njihovim lošim engleskim naglaskom, želim čuti život. Ali toga sada nema. Ona tišina koju sam naučila voljeti i provoditi s njom dosta vremena sada me izjeda, ubija. Tjera me da mislim. Tjera me da razmišljam o nekim zasad nedokučivim temama, o nedokučivom umu, o jednom nedokučivom čovjeku. A to, baš sad, ne želim. Želim čuti viku. Želim da me izbavi iz jame teških misli. Doduše, biti ponovno kući ima i svojih dobrih strana; ne moram gledati ona uobražena lica ljudi koji misle da su ljudi od važnosti, ne moram ih gledati kako se na svaki mogući način uvlače u dupeta svojih nadležnih, ne moram posmatrati djevojke koje se ponašaju kao da su iz šume izašle, ni one lažne muslimanke sa hidžabom u uskim hlačama i golim vratovima, vjernice koje laju širom otvorenih usta. Dobro, neću se zavaravati, navikla sam na te Potočare, na svoju slobodu, na samostalnost, na ljubav i pažnju, na smijeh i sreću, na rad i znoj. Bez obzira na sve loše strane, tamo sam se osjećala bolje nego što se osjećam kod svoje kuće, u ovom šugavom gradu prepunom ljudi, ali krivih ljudi. Bolja je bila ona praznina tamo, više je dobrih ljudi tamo bilo. Time život ne završava, iako se teško privikavam na promjene, ovo je samo još jedna u nizu, koju je teško pregristi jer ne znam šta slijedi. Nemam nikakve ideje. Gdje ću biti sutra, da li ću vidjeti njega, kada, kako, ništa ne znam. Nemam ideje. I to je ono što izjeda. Baš to.


Stariji postovi

Misliti, osjećati, pisati
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


:)

Music <3
ZA BOLJI UGOĐAJ, PUSTITE MUZIKU.


I <3 Photography
U slučaju da volite fotografiju, posjetite moj fotoblog : http://www.photoblog.com/NoraSabino/

hvala na posjeti :)
by Milkaaa

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
35993

Powered by Blogger.ba